Ne pada mi napamet komentirati tzv. postavljenje "mrtvih ploča" po Vukovaru, nego samo jedna mala parabola u dijagonali
Početkom 90-tih, u ranoj fazi naše nezavisnosti, mi je jedan istaknuti hrvatski i jugoslavenski politički rukovodilac(komunist) rekao kako su "talijani" nominirani za našeg "mentora" na putu prema EU....
I u finacijskom i kultorološkom smislu...
Kako je dotični bio visoko rangirani član KPJ, a samim time i KOMINTERNE, nisam imao razloga sumnjati u njegove "izvore informacija".
Doduše, u tom trenutku nisam znao ono što danas znam (osim činjenice da je "ujedinitelj" Italije bio visoko rangirani "zidarčić" Garibaldi)
B 92
Beograd -- Premijer Ivica Dačić kaže da je Srbija spremna da dodatno razvije odnose sa Italijom i očekuje da joj Rim pomogne u promovisanju promene svog imidža u svetu.
"Očekujemo da Italija, naš najveći prijatelj među svim zemljama zapada, promoviše tu promenu imidža Srbije u svetu", na osnovu politike koju sprovodi u unutašnjim reformama, napretku u evrointegracijama, uspeha u dijalogu s Kosovom i napora u regionalnom pomirenju, rekao je Dačić tri dana uoči zajedničke sednice vlada Italije i Srbije u Ankoni.
Evo što Raspudić priča o tome
Kako Talijani (kroz povijest) gledaju na Hrvate
(Blog VL S.Tomašević) Published 11. prosinac 2010.
U subotnjem (11. prosinca 2010.) “Obzoru” objavljujem tekst o knjizi Nine Raspudića, koja je zapravo njegov doktorski rad. Ovdije prenosim prošireni dio objavljenoga u “Obzoru”.
“Kao i svaki drugi putopisac, i Fortis (Alberto Fortis, 1741-1803, autor djela Put po Dalmaciji) u mnoštvu elemenata koje susreće na svom putovanju vrlo lako dolazi u napast vidjeti i istaknuti samo ono što želi i očekuje vidjeti. Ono što se uklapa u očekivano, u unaprijed fiksiranu sliku svijeta i očekivanu dozu egzotike, biva selektirano, zabilježeno i naglašeno”, napisao je Nino Raspudić u knjizi (94. str) “Prekojadranski (polu)orijentalizam: prikazi Hrvata u talijanskoj književnosti” koju je 2010. izdala kuća “Nakladnik Jurčić”. Nino Raspudić kroz analizu knjiga i zapisa talijanskih i drugih autora dolazi do zaključka kako “unutar talijanske književnosti i publicistike postoji, uglavnom dominantna, tradicija gledanja na Hrvate (i istočnu obalu Jadrana u cjelini) koja ih promatra kao Druge u odnosu na vlastitu, ‘europskiju’ i ‘višu’ civilizaciju”. Istina kaže kako postoje i talijanski autori koji su pisali o Hrvatima i Hrvatskoj tako da im nisu pristupali kao civilizacijski drugorazrednima, ali naglašava kako je “pojmovno” odredio kao “prekojadranski poluorijentalizam” prikaze Hrvata u talijanskoj književnosti. Orijentalizam je kao novi vid kolonijalizma 1978. formulirao palestinsko-američki književni teoretičar i docent na Columbia University Edward W. Said (1935-2003). Zapravo je to eurocentristički pogled na ostatak svijeta.
Raspudić iznosi kako u talijanskoj književnosti postoji “poluorijentalizam”. Koristio je upravo Saidovu teoriju o postojanju Istočnog razmišljanja u zapadnih povjesničara i istražitelja koji ostatak svijeta stavljaju pod skup lažnih i stereotipnih koncepata. “Tijekom većeg dijela povijesti, talijansko-hrvatski odnosi odvijaju se kao odnosi ‘nadređene’ i ‘podređene’ kulture”, drži Raspudić i naglašava kako je to vidljivo u nekim povijesnim razdobljima, najprije tijekom venecijanske, a zatim talijanske, političke, vojne i ekonomske dominacije.
Veliku pažnju Raspudić posvećuje Fortisovim zapisima za koje kaže kako, prema mišljenju dosadašnjih proučavatelja talijansko-hrvatskih književnih veza, predstavlja prekretnicu u talijanskom prikazivanju istočne obale Jadrana. Fortis piše o Morlacima, narodu koji se ne ponižava, koji ne traži milostinju od namjernika, jer dok u jednog u selu ima za jesti ima i za druge, te naglašava kako je među njima prijateljstvo postojano, za razliku od odnosa među Mlecima. Morlaci su narod koji živi u unutrašnjosti Dalmacije, jadranskom zaleđu, i Fortis je među prvima koji ih spominje u svome putopisu 1774. S temom “Morlaci u europskoj književnosti” u Milanu je doktorirao Inoslav Bešker, koji u istoimenoj knjizi (objavljenoj 2007.) kaže kako su oni u europosku literaturu ušli 1770. kada ih Voltaire stavlja na prvo mjesto popisa “divljih naroda”. I Bešker citira Fortisa, Niccoloa Tommasea, Giulia Bajamontija…kada opisuje Morlake, njihove običaje i život. Iste izvore citira i Raspudić. Fortis priznaje kako taj gorštački narod opisuje i u svrhu mogućeg venecijanskog boljeg ekonomskog korištenja Dalmacije i njezina zaleđa.
“Unatoč izvrsnoj prirodnoj nadarenosti da sve nauče, Morlaci su vrlo oskudna znanja u zemljoradnji i uzgoju stoke. Morlaci općenito nimalo ne drže do domaćega gospodarstva. U toj su pojedinosti slični Hotentotima, jer za tjedan raspu ono što bi im moralo biti dovoljno za nekoliko mjeseci, samo ako se pruži prilika za veselje”, pisao je Fortis, a taj citat Raspudić ocijenjuje kao “osudu morlačke neekonomičnosti, lošeg iskorištavanja zemlje i rasipnosti” što spada u repertoar “kolinizatorskih kritika”.
Od odnosa prema Morlacima do onoga prema Hrvatima, Raspudić u talijanskoj književnosti vidi taj kolonizatorski pristup. Citira, dakako, samo one dijelove pojedinih književih djela preko kojih može dokazati kako Talijani na taj odnos (zapad-istok, civilizacija-divljak, čovjek-životinja, urbano-ruralno itd.) gledaju kao na odnos između kulturonog i obrazovanog zapadnjaka i neobrazovanog istočnjaka. Čak i kada autori spočitavaju Morlaku, Slavenu, Skijavu, Hrvatu što se ne drži tradicija, već se počinje ponašati zapadnjački, Raspudić i to ocijenjuje kao negativni pogled na taj narod.
“Slika Hrvata kao okrutnog, barbarskog Drugog, koji čini najmračnije i najizopačenije sadističke zločine, domonantna je u talijanskoj književnosti, historijografiji i publicistici o Drugom svjetskom ratu na istočnoj obali Jadrana. Takva slika ima uporište u književnoj tradiciji (prikazi uskoka, hrvatskih vojnika na teritoriju Italije u 19. stoljeću i dr.)”, iznosi Raspudić i naglašava kako se uvijek želi prikazati Talijana kao dobrog čovjeka. No, u talijanskoj suvremenoj književnosti ima mnogo knjiga o fašističkim logorima u Hrvatskoj, o Talijanima kao “palikućama” u Hrvatskoj itd.
Raspudić je u svome djelu pokazao kako u talijanskoj književnosti prevladava “orijentalizirano” gledanje na Hrvata. Ali, “‘orijentalizirani’ Drugi često reproducira ‘orijentalizam’ prebacujući sliku koja se stvara o njemu na još orijentalnijeg susjeda preko svoje istočne granice, ili na unutarnjeg ‘orijentalca’ unutar svog vlastitog nacionalnog korpusa”, pa je “orijentaliziranje” neprestana igra u kojoj svatko uspjeva pronaći svoga “Orijentalca”. Svatko ima svoga Orijentalca, najbolji je zaključak.
Rafael Rimić u GK(13.10.2013) "Naša je vjera slaba, krhka" prenosi sljedeće:
"..blaženi Ronaldo Rivi ubijen je zbog jedne rečenice, "Sutra jedan svećenik manje." Izrekao ju je jedan politički komesar garibaldijevske partizanske formacije- piše na talijanskoj internetskoj stranici o svecima i blaženicima KC, koja ističe da su mnogi svećenici ubijeni za i poslije 2. svj. rata (od strane nacista, partizana i militantnih komunista)
U pokrajini Emilia Romagna ubijeno je 93 svećenika..većina zbog osvete "crvenih"..
A evo kako nas "varali" sa sladunjavim pesmuljcima
Ovo je priča o nekom talijanskom partizančiću ....mi smo je "pevušili" ne znajući šta ovaj žabar parla
znam da će Geo@co biti zadovoljna
Post je objavljen 13.10.2013. u 13:30 sati.