Ne smijem se često kao prije,
iako si rekla da moram,
sjetiti ću se sutra,
možda,
ako će biti prilike.
Okrenuti ću par poznatih brojeva,
dok pijem kavu ujutro
i izigravam odgovornu osobu,
reći ću ti da sam postala sve što misliš da jesam,
kako bih se vratila čista
na one tvoje zaboravljene obale
pa ćemo zajedno jesti travu
i crpiti energiju iz prostranih maslinika,
a stopala će nam plutati u plićaku.
Želim ti reći sve to,
i ono što je i nije,
jer ne znam kako postati Život
kada ga ne poznajem.
Previše volim bježati,
i oni me umaraju,
a tebe nema da gledam
kroz nježne oči ono što zapravo jesam.
Pričam ti kroz mali otvor
mobilne, praktične naprave
kako sudjelujem,
i slijedim
sve ono što mi kažu da je dobro.
Iako bih ti rađe pisala pisma.
U njima ima mjesta za neodređenost,
ne misliš li?
U njima ti mogu reći,
da stojim i dalje na nogama,
ne odvlači me plima kao nekada,
ne padam u krevet u promilima,
ne dajem svoje tijelo grubim rukama,
ne plačem tako često,
i napokon sam postala ono što sam ti obećala.
Ali čujem tvoj prodorni pogled,
kroz tu jebenu spravu,
čujem ga kako zahtjeva istinu.
Pa šutim i srčem kavu,
dnevnu dozu kontrole,
smirenja,
ti se tiho smiješ,
"Ajde, sljedeći put ćeš imati lijepe vjesti"
i šalješ poljubac.
"Dođi još malo kraj vode, po dozu ljubavi,
sjeti se gdje si najsigurnija."
Još jedan bip
i opet si nestala.
Post je objavljen 01.10.2013. u 01:04 sati.