Na trenutak sam mislila opet potražiti tvoju ruku i u njoj potrebnu snagu za borbu sa stvarnošću, ali u posljednjem trenutku zadržala sam svoje ledene prste dovoljno daleko od tvoje aure. Ne želim narušiti tvoju sreću. Napokon uživaš u njoj i ogriješila bih se o sve lijepo i pošteno da ti je pokvarim. Uostalom, mojem stanju samo je jedan lijek, a njega držim ja. Onaj isti poznati medikament koji je pomagao oduvijek, a to sam ja sama i moja sposobnost hvatanja ukoštac sa glupostima i nedaćama koje naviru u valovima, periodično.
Ti jesi netko drag, koga bih svakako voljela imati na svojoj strani da me utješno drži u zagrljaju, ali ti nisi rješenje. Dopustiti da te dotakne tuga, to ne mogu. I ma koliko poželjela odati što se dešava iza mog osmijeha, ja (mudro) šutim.
Trebaće mi snage, znam, ali ipak osjećam da ću je naći i ovako, samo pomalo zapisujući riječi, koje sam ti mogla reći, no bez straha da će te one dodirnuti, opeći...
...a moje opekline? One će ionako s vremenom zacijeliti i nestati...
Post je objavljen 30.09.2013. u 13:20 sati.