Pregled posta

Kamen otaca (ili Kako je moj hrvatski brat pronašao svog srpskog oca)

Napokon sam uhvatio nešto sitno vremena za podijeliti nekoliko neusredotočenih misli. Ipak, mislim da me osim tijesna viška vremena nagnala izjava Ive Josipovića kako "nitko ne treba nositi moguće grijehe svojih roditelja". Odmah sam se sjetio svoga brata s dvije majke, dva oca i nijednim podatkom o podrijetlu. Sve do ljetos. Bilo je mnogo tema tijekom ljeta za koje sam brusio olovke (ne samo za razvikani tzv. Lex Perković o kojemu su svi zvani i nezvani rekli što su naumili), ali prekinuo me ozareni glas brata: "Ludi, nećeš vjerovati, napokon imam od čega krenuti, pronašao sam očev grob! Vraćam se uskoro s vijestima." Zamislite kada se netko tako silno raduje što je pronašao jedan nadgrobni kamen, ali to ionako nisu normalne okolnosti jer brat i ja ne dijelimo iste pretke (o tome sam već pisao), a o svome podrijetlu većinu života nije znao gotovo ništa osim da ima dva oca i dvije majke (po slovu zakona i mapi gena). Tek je nedavno doznao da mu dva oca dijele različito etničko podrijetlo i vjersku pripadnost. Moj brat gotovo da je primjer prazne ploče koja je od adoptivnih roditelja preuzela sve osim fizičkih obilježja: fascinantno je vidjeti koliko smo kao vrsta izmislili razlika i proglasili ih (čak nasilno nametnuli) urođenima, uklesanima u kamen otaca koje od ispiranja kišom vremena čuva sveta majka tradicija.
Nisam krenuo za bratom. Sve mi to bijaše nekako strano i naglo, kao u filmu na čiji sam početak prilično zakasnio pa nikako da uhvatim likove i radnju. Promatrao sam sa strane, u kutu, i čekao da mi javi kada složi svoj mozaik: od dana kada je uslijed napora susjeda (koje je prenerazilo zanemarivanje malodobne djece ostavljene u uvjetima nalik subsaharskima) završio u domu za nezbrinutu djecu do dana kada su ga, prije moga rođenja, posvojili moji roditelji. Prema njihovu pričanju, kući su doveli pothranjeno i neuredno dijete (u domu se tada slabo pazilo na higijenu i uredne prehrambene navike, a nerijetko je dolazilo i do nenamjerna ozljeđivanja) prepuno trauma (moguće i kao posljedica zlostavljanja starije djece). Znate li koje je mjesto prvo posjetio kada je svratio u rodni kraj? Taj dom. Ali prag nije prešao. Poslao mi je slike i samo napisao kako su taj "čardak" lijepo uredili. Pitao sam ga zašto čardak jer za mene je to bila samo jedna obična stara zgrada iz austrougarskih vremena u kojoj država nespretno glumi maćehu. "Vidš, Ludi, u toj sam kuli imao samo jedan mali prozor, pod stropom, i nikako ga, onako mali, nisam mogao doseći, a tako me vabio žamor djece na drugoj strani. I koliko god pokušavao dohvatiti taj tračak slobode, uvijek bih se našao na tlu. Bio sam ni na nebu, ni na zemlji... Ali teško je to razumjeti čovjeku kojemu sloboda nije bila čežnja, nego dosadna svakodnevica. Koji nije samovao među tuđincima i bojao se sutrašnjice." Priznajem, strani su mi takvi osjećaji pa sam prestao tražiti pojašnjenja.
Njegov biološki otac, čijem se pronalasku posljednjega počivališta toliko neočekivano obradovao, umro je još prije posvojenja, no nitko ga od nadležnih nije obavijestio o smrti. A možda i nije neočekivana ta radost s obzirom na to da je otac bio jedini od svih članova obitelji koji su ga posjećivali tijekom života u domu. Kutija čajnih keksa, po tomu ga i danas pamti. Primjećujem kod svoga brata da što je stariji, to više traga za odgovorima o sebi: ne toliko za majkom o kojoj i danas ima podvojene osjećaje, koliko za kućom, braćom i sestrama za koje je samo čuo da postoje. Toliko je bio opsjednut kućom da je kao mali od kocaka slagao uvijek isti tip kuće, uvijek isti tip prozora i sunce. To su bili njegovi osjećaji u trećoj dimenziji.
Potragu za odgovorima o obitelji poremećenih odnosa, ironije li, dodatno je poremetio rat koji je promijenio sliku kraja iz kojeg je potekao moj brat. Više nema njegova roda ni imena. Došli su neki novi ljudi, ponajprije bosanskohercegovačke izbjeglice. Na prostoru gdje je uglavnom živjelo pravoslavno stanovništvo, sada većinu čine rimokatolici. Pravoslavnih se duša uglavnom može pronaći na mjesnu groblju na kojemu je moj brat pronašao svoga oca. Život zaista piše romane: moj nebiološki hrvatski brat pronašao je svoga biološkoga srpskoga oca. Jedan smiraj više za njegov nespokoj.
O svojoj braći i rođacima još uvijek zna izuzetno malo, ali pregledavajući neke podatke došao je do sumnji da su neki od njih možda bili na pobunjeničkoj strani tijekom Domovinskoga rata (i pomilovani jer nisu počinili ratni zločin). Ne mogu zamisliti situaciju da je moj brat otišao u rat i poginuo od ruke svoga brata kojeg nije poznavao i to zbog tuđeg ludila. A opet, moglo je biti i drugačije: mogli smo se brat i ja naći na suprotnim stranama i biti jedan drugome krvnici, opet zbog tuđeg ludila.
Nakon svega, moj brat i dalje traži odgovore, ne zato što ne zna ima li sklonost ka kakvoj nasljednoj bolesti (liječnici ga to stalno pitaju ne znajući da sve što zna o sebi proizlazi iz službenih dokumenata), nego nastoji složiti mozaik svoje osobne povijesti. Ne one koju se može iščitati iz šturih službenih izvješća ili fotografija, već one zbog kojih neće imati toliko neugodnosti - prema sebi samome i drugima. Administracija je, nažalost, prilično okrutna prema svima onima koji se ne uklapaju u formulare (tako je to s "tuđom" djecom). Brat je uvijek pisao "ne znam" pod osobne podatke o roditeljima, a službenici su ga nerijetko zbog toga promatrali kao idiota koji nije u stanju upamtiti tih par crtica iz faktografije. Zbog djece koja su ga stalno zapitkivala zašto ga roditelji nisu voljeli i je li bio toliko zločest da su ga morali ostaviti, znao je zalutati u depresivna stanja, a i danas mu je neugodno pokazivati rodni list bojeći se da ga ne prosuđuju kao siroče (mnogo je mitova o siročadi i u kakve se zle karaktere mogu prometnuti). Nisam siguran da će mu uvid u osobnu povijest pomoći da shvati neke neprijaznosti i neprijateljstva, no možda se prestane osjećati kao da nigdje ne pripada.
Na kraju svega, kao netko tko je sve to promatrao sa strane, razmišljam koliko je napora potrebno da se bude samo čovjekom. Da se površno ne prosuđuje, ne upire prstom, ne ignorira, ne demonizira, ne bude isključivim. Kada razmišljam o svome bratu vidim koliko je njegov život lekcija mnogim predrasudama (pa i mojima): ponosno siroče koje se nije prometnulo u divljaka, delikventa, već u intelektualca koji u skromnom ljudskom odijelu, razvezana uma, osmijehom prelazi mostove šaljući pozdrave ljudima dobre volje. Pa i onima drugima koji u mome bratu vide ili bi vidjeli samo još jednog "četnika".

Vezani tekst: Kako se postaje Hrvat?

Post je objavljen 13.09.2013. u 17:33 sati.