Marketing
Dobro jutro, blogeri!
Pritisle vrućine, pritisle godine, voljnost za pisanjem se smanjuje eksponencijalnom brzinom. Još me nasljednici istjeraše iz mog biogradskog 'brloga' pa nikako da skupim snage i sjednem za lape-tope. I tako prolaze dani, stiže i posljednji dan mjeseca srpnja A.D. 2013.
- Pa neću valjda dopustiti da prođe mjesec a da svojim 'pisanijama' ne razveselim/rastužim/naljutim svoje vjerne i 'nevjerne' blogere - pomislih, i eto me.
Kao što ste mogli pročitati u posljednjem postu, odmah nakon što sam ga objavio uputih se na slovensko-hrvatsku granicu sa spomenutim rekvizitima za hvatanje 'meda i mlijeka' što nam naši vrli političari obećavahu po ulasku u tu obećanu zemlju Dembeliju. Zauze sam 'busiju' u neposrednoj blizini autoputa vjerujući kako će kroz taj 'otvor' poteći najveće količine. Čekao sam i čekao, ali ništa. Osim rijeke automobila sa strancima pretežno platežne moći treće i četvrte kategorije koji će u lijepu našu donijeti smrad benzina i raznog otpada od industrijskog do fiziološkog, drugih 'blagodati' ulaska u EU nisam primijetio.
I tako nakon nekoliko dana uzaludnog čekanja uvidjeh da obećanja naših političara spadaju pod onu vrstu koju narod zove 'obećanje ludom radovanje'. Shvativši to, ubacismo se supruga, moja malenkost i naša SEAT-Cordoba u kolonu nama sličnih konglomerata i krenusmo u pravcu lijepog plavog Jadrana. U naše 'vječito' ljetno odredište Biograd n/m gdje je moj djed dobio nadahnuće da 1930. godine sagradi kuću za sebe svoju djecu i djecu njegove djece etc, i tako nas veže za taj grad evo ima tome već preko pedeset godina.
Nakon relativno ugodne vožnje autobanom, od Bosiljeva do izlaska za Biograd/Benkovac manje-više pust, stigli smo na odredište. Ulaskom u kuću u zbilji smo doživjeli potvrdu još jedne narodne poslovice – 'kad mačka nije kod kuće miševi kolo vode'. E boga mi i vodili su ga po svim prostorijama, krevetima, stolovima. Čak nisu imali milosti ni prema daljinskom upravljaču (ubuduće ćemo ga sklanjati u ormar).
...kad nisu imali ništa drugo za jelo 'grickali' su upravljač.
I tako je naš boravak na moru započeo borbom protiv tih nametljivih glodavaca koji, kao i mnogi dvonošci kad nađu praznu kuću u njoj započinju živjeti, koristeći sve blagodati vrijednih trudbenika što kuću sagradiše.
Prva akcija je bila pronaći ulaz kroz koji su u kuću ušli. U tome se moja bolja polovica pokazala vrlo uspješnom i našla otvor (pravilan kao otvor u koji se uvlači miš kad ga proganja mačka u crtićima) u rekordnom roku. Slijedila je moja prva intervencija: cementiranje otvora. Drugog dana cement je bio probijen i rupa je zjapila u punom sjaju. Slijedio je novi postupak: ubacivanje tucanog stakla u otvor, miješanje sitno tucanog stakla s cementom i zatvaranje rupe.
- Sad će biti OK - kaže supruga.
Nisam baš bio siguran, ali nisam komentirao. I onako bi samo izazvao jalovu raspravu.
Drugog dana poslala me supruga da vidim rezultat akcije a on je bio: bezobraznik je pokraj zatvorene rupe u zidu provrtao novu.
- E sad je bilo dosta – pomislih – slijedi rat do istrebljenja!
Proširio sam rupu, ubacio novu količinu 'staklenih perli', dodao dvije 'karamele' koje u sebi sadrže lijek kakav i sam pijem radi razrjeđivanja krvi, samo u znatno većim količinama, i ponovo zatvorio rupu mješavinom betona i staklenog sitniša.
...rupa u fazi zatvaranja.
Svi naknadni pregledi pokazali su da je problem riješen. Barem za ovu godinu.
U međuvremenu sam obavio uobičajeni niz poslova koje svaki 'ponosni' vlasnik vikendice na moru treba obaviti (a pogotovo one koja broji tolika ljeta), kao što su: puštanje vode u sustav s provjerom cure li negdje cijevi (srećom nisu), otkrivanje kvara na perilici rublja koja je zakazala baš posljednji dan prošlogodišnjeg boravka na moru (srećom ustanovilo se da kvar ne zahtijeva kupnju nove), puštanje u pogon pumpe za pumpanje vode iz guštirne, mjerenje količine vode u istoj, usisavanje svih prostorija (pogotovo zbog odstranjivanja tragova mišjih fešti), čišćenje hladnjaka etc, etc. Uglavnom prvih tjedan dana prošlo je u radovima koji nemaju nikakve veze s boravkom na moru. Srećom ni vrijeme tih dana nije bilo sklono ljubiteljima kupanja (ne spadam u te!) pa supruga nije previše 'patila' zbog neodlaska na more (sad je otišla pa mogu na miru 'drljati').
I kad je sve bilo gotovo, na spremljeno i pripremljeno došla je obitelj starijeg sina (supruga i tri unuke) u pratnji snahine majke i njezinog očuha. Mlađi još nije došao. Oba sina su mu u razmaku od dva tjedna dobili vodene kozice pa je ostao u Zagrebu. Takva navala je imala naravno 'kobnih posljedicu' na pisanje postova pa je ono i izostalo. No nije mi bilo krivo, zamjena je bila više nego lijepa, pogotovo što se tiče najmlađe unučice, čiji smo prvi rođendan proslavili ovdje u pradjedovoj staroj kući.
…prva Florina rođendanska torta.
…pripreme za odlazak.
A to što se sad, zadnji dan mjeseca srpnja, vraćam u blogo-sferu znači da su 'metuzalemi', tj. supruga i ja, opet sami.
P.S. Nakon objave vidjeh da su mi tekst stavili u kategoriju 'Seks/ljubav' a ja sam je okarakterizirao kao 'Priča'. Ovo dodajem da ne bi bilo zabune, naročito glede 'seksa', tu mi već godina slabo ide, da ne kažem nikako :-)!
Post je objavljen 31.07.2013. u 11:21 sati.