Ne vidiš mi lice, tu je pred tobom
Nisam svemoguć, da ga pokrijem
Ono govori, tišinom mori
Jedine uši, što mogle su čuti
kristalo jasne, zvuke topline
Ne vidiš mi ruke, nema ih, tu su
Ove su dvije, papirno-svijetle
kao žarulje sjale, sad u mom oku
I to ne vidiš, i trebaš me više
Ja se poklanjam, i dok me boli
U trudu radim, nečem od zlata
Kopam polako, po ukletom molu
Igram se na tankoj, ivici čuda
Ne vidiš mi lice, pokrito, tu je
Nekad mi misli, lađama otplove
Na neka bliža, nama vremena
Al' uvijek s tobom, one su za te
Kopale vrijeme, trenutke, i sate
Po prašnjavom podu,
starih dvorskih stuba
prije nego ih mašta, na pučinu posla
One su na strastvenim, burama mora
Tonule uslijed dubokih vala,
što ih bi dizao, pak iznenada
Ne vidiš mi lađe, plove kod tebe
Nemam gdje drugdje, da stalno se sklonim
Pusti da plove, malo te misli
Da vrijeme porodi, svoje puste želje
Da te poljubim, na palubi jada
Daj mi svoju ljubav, na zvjezdanoj noći
Nema te magije, nema te moći
Što ne bi večer, mogla da razmoči
Ne vidiš mi lice, vidiš mi oči
Post je objavljen 18.06.2013. u 22:28 sati.