Pjevaju neki i pitaju se 'poznajete li osjećaj, zove se sramota'..ja sam napravio puno neozbiljnih stvari u životu, nekih kojih se najradije nikada ne bih sjetio, ali uvijek ideš onako nekako dalje s mišlju kako još uvijek možeš, organizam može, volja može, sve to nešto može i onda pljass.....probudiš se i gledaš oko sebe, sve je tu, hlače, cipele, jakna uredno obješena na vješalici, telefon, ali nešto fali, još se nisam pravo ni razbudio, ali taj osjećaj da nešto nedostaje postaje sve snažniji i polako se u glavurdi formira spoznaja o praznini, o filmskoj rolni koja se prekinuta vrti, vrti i ništa ne prikazuje...samo buđenje je bilo dobro, htio sam istraživati što sam činio dok sam bio duh u boci, ali sam shvatio da bi samo pitanje usmjereno onima sa kojima sam vrijeme provodio moglo biti samo još veća nelagoda ili čak uvreda možda, jer tko zna što sam mogao učiniti tako u stanju bez apsolutno nikakve kontrole..od tog buđenja do sada je prošlo gotovo dva puna dana, a ne osjećam se nimalo bolje, dapače....sram me otvoriti oči u mraku, a kamoli ujutro izaći na ulicu i nekog pogledati u oči....
..et šta je opijenost...blackout....a ona rolna filmska i dalje se vrti i daje ritam praznini..nisam baš mislio da ću doći amo skoro, iako me odavno već trebalo biti sram i zato što sam ovakav trbušast kakav jesam, ali i to je možda nekakva posljedica svega toga...idemo još jednom...ovaj put se možda istešem....
Post je objavljen 04.06.2013. u 03:42 sati.