Prije mjesec i pol dana srela sam tatu na ogradi. Vraćala sam se s posla, bio je sunčan dan i osjećala sam da sam dovoljno dobre volje da s njim malo porazgovaram. Naime, njegov je odgojni moto - Što te ne ubije, jača te. I tako on sve oko sebe "jača" već desetljećima.
Jednom sam mu, u napadu dobre volje, objasnila da on ne valja u tolikoj mjeri da ga se jedino može voljeti, jer ni za što drugo nije. U skladu s onom izrekom - Ljude treba poštovati zbog njihovih vrlina, a ljubiti zbog njihovih mana. Jedini pristup mom ocu, za koji sam ustanovila da funkcionira, je bombardiranje dobrom voljom! Sav njegov arsenal crnih misli, crnih predviđanja, kritiziranja i slično, raspada se na dijelove i poput mokrog baruta nema baš nikakvog učinka protiv te metode.
Dakle, stojimo on i ja tako na ogradi.
- Trebaš otvoriti blog. Ionako piskaraš non stop nešto, možeš to pisati i na blogu - kaže mi on.
U roku tjedan dana sam ga otvorila. Trenutno me malo kopka što mi je baš on trebao to reći i da sam ga odmah poslušala. Nikad me neće proći čuđenje nad činjenicom u kojoj mjeri roditelji utječu na djelovanje djeteta makar ono već odavno bilo odraslo. Međutim, ponekad i moj stari ima neku pametnu ideju... doduše, koliko je pametno bilo otvoriti blog još je upitno. Vjerujem da će vrijeme pokazati svoje.
Možda nisam dovoljno vremena posvetila pitanju o čemu ću pisati. Imala sam neku okvirnu misao i s njom sam počela, a onda me čitanje tuđih blogova postupno bacilo u vrtlog ideja. Započela sam već niz postova, i onda ih izbrisala, jer svi su već nešto o toj temi napisali, čemu da onda zakrčujem intelektualni promet još i svojim bla bla. Ali nije samo to bio razlog. Moj unutarnji kompas neumoljivo onemogućuje da napišem išta što nije stvarno, istinski usklađeno s mojim ja.
Tako je lako upasti u zamku tuđih ideja, zastupanih stavova, bitki koje se vode po ovim stranicama. Moj problem je što kad god se zagrijem za neki stav u idućem koraku već smislim dovoljno argumenata da samu sebe pobijem. A tako je i sa tuđim. Rijetko kad su stvari crno bijele, već se mute u beskrajnim nijansama sive. Stoga, odbacujem sve! Povlačim se u stav promatrača glede svega osim sebe same.
Čovjek može pisati samo o onome o čemu nešto zna. S obzirom da je jedina tema o kojoj ja mogu govoriti sa isključivom kompetencijom - ja sama po sebi i za sebe - to će biti ono o čemu ću pisati. Kao i do sada, kao što sam u krajnjoj liniji oduvijek i činila.
Da li će u tome drugi pronaći koje zrnce mudrosti? Nadam se.
Da li će im se svidjeti? Haha, ako bude, reći će mi. :)
Post je objavljen 02.06.2013. u 14:56 sati.