U biti cijelo vrijeme razmisljam o smrti. Ona je iza svega i povrh svega, jedina koja je posve neminovno nedvojbena, sve drugo je opcionalno.
Kazu da je to zdravo, ne okretati glavu od nje. Da se bolje iskoristi zivot.
Mislila sam o tome davno - da li je zivot od smrti omedjen brojem rijeci, pa kad sve svoje potrosis - gotovo. Tada sam pocela sutjeti, cisto stednje radi. Razgovarala sam se pogledima, rukama i telepatijom, prilicno bezuspjesno. Ukucani su pizdili, mislili da nesto nije poslo dobro u razvoju djeteta, to jest mene, jer dijete odjednom suti. Spara rijeci da mu duze potraje moguce ogranicena zaliha. A vi drugovi trosite svoje na glupa pitanja, tipa - reci teti, baki, uji sto ti je? No kako nisu padali mrtvi, niti pokazivali znakove iscrpljivanja zaliha rijeci posumnjala sam u teoriju i progovorila. Ali mi se primila povremena sutljivost koja me i sada ponekad puca.
Nedavno sam cula slicnu teoriju, ali vezanu za ogranicen broj udaha. Ono, imas ih tolko-i-tolko, ispucas ih odnosno udahnes/izdahnes, i gotovo. To bude to.
Nadam se da nije tocna jer je tesko smanjiti disanje, sto se vise trudis to je glad za zrakom veca. A ako pretjeras u stednji mozes se ugusiti, sto je suprotno od onog sto zelis postici.
Post je objavljen 22.05.2013. u 21:09 sati.