Kada znas da si u opasnoj zoni, a ne znas sto napraviti - vrijedi li opet pokusati?
Vrijedi li dvogodisnju vezu u koju te decko drzi kao kap vode na dlanu pokvariti sa par poljubaca bivseg?
Ne znam.
Sto ako bude opet isti scenarij kao svaki put prije - prevariti decka sa tobom, tebi bude stalo, meni bude stalo i na kraju sve pukne nakon sto postane ozbiljno i obadvoje se ustrtarimo i pobjegnemo?
Da su valjali, ne bi bili bivsi, zar ne?
Da je bilo sudeno, bili bi skupa, zar ne?
Nismo krenuli samo jednom ispocetka, sa nule, krenuli smo vise puta i svaki puta ista stvar.
Treba li opet izazvati sudbinu i prolaziti kroz sva ona sranja, boli, srece, poljubaca, tuge, placa, noci?
Sto napraviti kada ti je stalo, kada bi sve dala da ti se promijeni sudbina i da budete sretni do kraja zivota?
Hoce li biti happy end?
7 godina je iza nas, skoro toliko te volim.
Njega volim godinu. Tu nema strasti, nema uzbudenja, sve je monotono, vec znas sto ce ta osoba sljedece reci.
Je li se treba prepustiti ili dati da razum pobijedi?
Pitanje je sad. Jer povratka nema.
Ovo me sve vise podsjeca na one spanjolske sapunice kojima se ne nazire kraj, a svaki put ista prica.
Post je objavljen 18.05.2013. u 00:25 sati.