Pregled posta

Zašto Bleiburg DA, a Brezovica i Srb NE?

Dvorski povjesničar Tvrtko Jakovina, koji se kiti perjem predavača povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, lije suze nad činjenicom, i čudi se, naprotiv, žali, i ne shvaća, što se Hrvati okupljaju u velikom broju u Bleiburgu, na obilježavanju povijesnog apokaliptičnog stradanja zarobljene hrvatske vojske, mnoštva ratnih zarobljenika i civila (obitelji, djece, žena, staraca), od 15. svibnja 1945. godine, koje su britanske okupacijske snage u južnoj Austriji na prevaru i protivno međunarodnim konvencijama predali njihovim smrtnim neprijateljima u partizansko zarobljeništvo, dok se na obilježavanju komunističkog ustanka u Brezovici od 22. lipnja 1941. godine okupljaju samo državni dužnosnici po službenoj dužnosti, i starci (partizanski ratni veterani i komunisti i boljševici), zadojeni mržnjom, dok se u Bleiburgu okuplja većinom hrvatska mladež u ljubavi i miru. (Dvorski povjesničar je, inače, onaj koji povijest ne tumači na osnovi povijesne istine, nego u skladu s aktualnom politikom vladajućeg režima, i određene ideologije.)

Tvrtko Jakovina u hrvatskoj državi relativizira jugoslavenskog zločinca Josipa Broza – Tita, i uzvisuje ideju o jugoslavenskoj državi i južnoslavensku ideologiju, i čudi se što narod pohodi Bleiburg, a ne Brezovicu, ili Srb gdje vole ići Vesna Pusić i Ivo Josipović, na obljetnicu četničkog ustanka protiv Nezavisne Države Hrvatske, od 27. „jula“ 1941. godine, a da ne bi ispalo kako idu na obljetnicu proslave četničkog ustanka, isti nazivaju „danom antifašističkog ustanka“, što je notorna laž da se radilo o antifašističkom ustanku.

Komunisti su svoj ustanak, kao i četnici, također digli protiv Nezavisne Države Hrvatske, dakle, 22. lipnja 1941. u šumi Brezovici kod Siska, protiv koje su poveli partizanski (gerilski) rat, te su se i četnici i partizani borili za obnovu Jugoslavije u kojoj bi po staljinističkom doušniku „Valteru“ (Josip Borz – Tito) bio u revoluciji instaliran totalitarni sustav socijalizma, a po četničkom vođi Draži Mihajloviću bi Jugoslavija predstavljala ono što je bila prije Drugog svjetskog rata – Velika Srbija. U tu svrhu su obje zaraćene strane u ratu na području N.D.H. izvršile terorističke napade, etničko čišćenje hrvatskih civila (pretežito hrvatskih seljaka), i genocid nad hrvatskim političkim narodom, na što je ustaška vlast reagirala reaktivno represalijama protiv srpskih ustanika koji su 1941. činili većinu ustaničke mase, i progonom komunista.

Komunisti u Hrvatskoj su svoj ustanak proglasili 22. lipnja 1941. godine, na dan njemačkog napada na Sovjetski Savez, s tim da ustanak nisu digli zašto što su se sami toga sjetili nego zato što su iz centrale međunarodne organizacije Komunističke internacionale, u Moskvi, dobili zapovjed o dizanju oružanog ustanka, sa ciljem rasterećenja Crvene armije protiv njemačke invazije. (Komunistička internacionala, ili poznata pod skraćenim nazivom Kominterna, bila je odjel sovjetskog ministarstva vanjskih poslova, i pod kontrolom sovjetske tajne službe i političke policije NKVD i samog diktatora Staljina.)

Brezovica i Srb od „22. lipnja“ i „27. srpnja“ su za NDH ono što su talibani i Al Kaida, odnosno Washington i New York od „11. rujna“ za S.A.D., dakle, teroristički napadi. Partizani i četnici su u biti balkanski talibani.

Talibani i Al Kaida svoju borbu zovu „narodno-oslobodilačkom borbom“ isto kao što su svoj rat tako nazvali partizani, dok svi zdrave pameti znaju da to s narodno-oslobodilačkom borbom nema veze. (Talibani, u koje god selo u Afganistanu ušli, bilo nakon okršaja s afganistanskom vojskom i Zapadnom vojnom koalicijom NATO, bilo u miru, proglase to mjesto „oslobođenim“, odgovaralo to većini stanovnika ili ne.)

Brezovica i Srb nisu samo neka mjesta, niti su datumi „22. lipanj“ i „27. srpanj“ obični datumi, nego su to simboli zla; to je simbol jednog vremena kada su pobunjenici pod utjecajem strane ideologije, bilo sovjetske odnosno komunističke, bilo velikosrpske, i na poticaj Londona (britanske politike), nemilosrdno klali i istrebljivali hrvatsko stanovništvo, dresirani ideološkom mržnjom za počinjenje strahovitih zločina, a u tome su predvodili politički komesari u partizanima odnosno u redovima komunističkih pobunjenika, i četničke vojvode u redovima srpskih pobunjenika. Hrvatima u ono doba bilo je puno teže nego 1990./1991. u vrijeme velikosrpske pobune i agresije, jer su se na suprotnoj strani našli i hrvatski komunisti jugoslavenske orijentacije koji su imali potporu moćne strane sile – Sovjetskog Saveza, i Velike Britanije, a četnici potporu Londona, i britanske tajne službe i specijalnih jedinica.

Komunisti su jedan i drugi ustanak u svojoj propagandi nazvali „antifašistički ustanak“, iako su njima i četnicima talijanski fašisti za vrijeme rata često išli na ruku, a posebno licemjerstvo jugoslavenskih komunista se vidi po tome što su od potpisivanja pakta između Hitlerove Njemačke i Sovjetskog Saveza od 23. kolovoza 1939. do 22. lipnja 1941. stali na stranu njemačkih nacista i fašizma. Kad je osim Njemačke i SSSR napao antifašističku i antikomunističku Poljsku, 17. rujna 1939. godine, jugoslavenski komunisti i njihovi vođe na čelu s „Titom“ (Josipom Brozom), odšutjeli su tu činjenicu, i u svojoj agitacijskoj propagandi (tisku, letcima, na tajnim sastancima itd.) napadali Zapad, posebno britansku politiku, „britanski imperijalizam“ kako su „krstili“ Zapadnu politiku, i uzvisivali masovnog zločinca i komunističkog tiranina „Staljina“ (Josifa Visorionoviča), najvećeg zločinca 20. stoljeća, a možda i u povijesti, dok njegov doušnik „Tito“ („Valter“) spada među deset najvećih zločinaca 20. stoljeća.

Jugoslavenski komunisti cijeli su svoj život bili notorni idijoti, i to iz prostog razloga što su međunarodni bankari s Wall Streeta cjelokupni svijet komunizma držali na uzici, jer su ga oni i stvorili, a tvorac marksizma, Karl Marx, bio je član tajne organizacije Iluminati koju su međunarodni bankari na čelu s Rothschildima isfinancirali. Tako su Britanci i Nijemci plaćali boljševičke vođe koji su 1917. u Rusiji organizirali Oktobarsku revoluciju. „Lenjin“ (Vladimir Iljič) nalazio se na platnom spisku ministarstva vanjskih poslova Carske Njemačke u Prvom svjetskom ratu, odnosno bio je strani plaćenik i doušnik, a i boljševička komunistička partija financirana je iz blagajne Carske Njemačke. Britanska tajna služba je pak sa svoje strane kroz Oktobarsku revolucija vodila svoje doušnike među boljševicima, od kojih su se neki pokazali najvećim koljačima i krvnicima, i od kojih većina uopće nisu bili Rusi, a nakon prevrata u revoluciji preuzeli su vlast u Rusiji, i likvidirali rusku državu osnovavši novu državu, SSSR. Isto se danas, 2013. godine, događa u Siriji gdje većina pobunjeničkih vođa uopće nisu Sirijci nego strani plaćenici koje plaća Katar i Saudijska Arabija (za račun CIA i američke politike), tako da su pobunjeničke vođe Arapi iz raznih zemalja, ujedno pripadnici radikalnih i ekstremističkih islamskih skupina i militanata, među njima Al Kaida, od kojih neki, poput salafista, u Siriji čak i džamije miniraju i ruše jer se one ne uklapaju u njihov totalitarni svjetonazor u kojemu su džamije kao materijalne građevine idoli koje treba uništiti, i gajiti „pravu“ vjeru u Alaha. (Tako su u međuvremenu od strane pobunjenika u Siriji uništene neke ranosrednjovjekovne i srednjovjekovne džamije koje spadaju u svjetsko kulturno blago.)

Tvrtko Jakovina brani „Brezovicu“, odnosno Franju Tuđmana, jer „Brezovicu“ je prvi predsjednik Republike Hrvatske, Franjo Tuđman, na čelu s ondašnjim „vrhovništvom“ (F. Tuđman, Josip Manolić, Stjepan Mesić, Dušan Bilandžić, Antun Vrdoljak) odredio kao državni praznik, i nametnuo hrvatskom narodu da slavi nešto što je taj narod 1941. godine uništavalo. To je isto kao kad bi se Amerikancima nametnulo da slave terorističke napade od „11. rujna“, ili teroristički napad u Bostonu iz 2013. godine. Bivši komunisti na čelu s predsjednikom Tuđmanom, i vladajućom strankom HDZ, nametnuli su Hrvatima praznik koji nema veze s antifašističkom borbom, nego s borbom protiv hrvatske države, a hrvatsko državno pravo sigurno nije fašističko, i zalagati se za uspostavu hrvatske države sigurno nije kazneno djelo, dok uspostava „tamnice naroda“ (Jugoslavije) jeste i te kako kazneno djelo, jer narod se ne smije zatvoriti u tamnicu!

Lažno hrvatsko vrhovništvo je 1990. godine preimenovalo komunizam u „antifašizam“, i hrvatskom narodu silom nametnulo lažne vrijednosti.

To što su Franjo Tuđman, Manolić i Mesić, umjesto slavljenja četničkog ustanka od „27. srpnja“ odredili slavljenje komunističkog ustanka od „22. lipnja“, unutarnja je stvar u redovima komunista, jer su titoisti nakon 1945. kao republički praznik u SRH odredili „27. srpanj“, ustanak koji su ukrali od četnika, jer u tom ustanku se pobunilo oko 4.500 četnika, i 30 komunista okupljenih oko srpskog komunista i zločinca Đoke Jovanića, tako da je taj ustanak bio četnički, a ne komunistički, i k tome organiziran uz pomoć talijanske tajne službe i okupacijske vlasti talijanskih fašista, a žrtve ustanka u Srbu su bili pobijeni i zaklani hrvatski civili, redarstvenici, i svećenici.

To što u redovima bivših komunista i aktualnih titoista dolazi do razmimoilaženja, pa SDP očito više preferira „27. srpanj“ umjesto „22. lipanj“, a HDZ obratno, samo je „nijansa“ kako kaže uvaženi Đorđe Balašević u svojim opjevanim stihovima. Za hrvatske nacionalne interese i demokratsku budućnost i jedan i drugi datum nije relevantan, osim kao povijesna opomena da su komunisti i četnici počinili velika zla!

Kada je SDP godine 2012. na sjednici predsjedništva Hrvatskog sabora ukinuo većinom glasova članova Predsjedništva obilježavanje bleiburške komemoracije odnosno pokroviteljstvo Sabora nad komemoracijom u Bleiburgu, to je zasigurno učinjeno i na mig iz Europske unije, odnosno Londona, jer je britanskoj politici bilo i te kako neugodno da je jedna država u Europi službeno obilježavala jedan od najvećih pokolja u hrvatskoj i europskoj povijesti koji je prouzročio službeni London izdajom ratnih zarobljenika i ranjenika titoističkim i staljinističkim krvnicima, o čemu je opširno znanstveno djelo napisao unuk slavnog ruskog književnika Nikolaja Tolstoja, istoimeni britanski povjesničar Nikolaj Tolstoj, osamdesetih godina 20. st. (Vidi njegovu knjigu pod naslovom MINISTAR I POKOLJI.)

Prijedlog za ukidanje državnog obilježavanja bleiburške tragedije dao je Slavko Goldstein, a predsjednik Hrvatskog sabora, Boris Šprem, taj prijedlog proveo na brzinu u djelo, i nakon toga preminuo od zločudne bolesti u području glave. Bez ikakvog obzira prema hrvatskim žrtvama komunizma, titoistička koalicija SDP – Vesna Pusić, ukinula je „Bleiburg i Križni put“, ali ne i u srcima Hrvata. Zato u Bleiburg dolazi narod, a u Brezovicu i Srb samo državni vrh po službenoj dužnosti,i plaćenici.

Da se razumijemo, službeno obilježavanje bleiburške komemoracije devedesetih godina i u prvom desetljeću 21. st. u režiji vladajuće stranke HDZ stajalo je u funkciji zataškavanja zločina komunizma, jer niti jedan partizanski ratni zločinac nije odgovarao za „Bleiburg i Križni put“, a taj pokolj nije bez veze nazvan „Bleiburška tragedija hrvatskog naroda“, jer je maršal Tito dao pobiti pola milijuna Hrvata.

Od svibnja 1945. do Božića 1945. godine je u jugo-komunističkom genocidu ubijen svaki šesti Hrvat.

Na bleiburškom polju su partizani s okolnih brežuljaka i šumaraka kukavički pucali 15. svibnja 1945. nakon 15 sati popodne na desetke tisuća razoružanih pripadnika oružanih snaga NDH i hrvatskih civila, od kojih su na licu mjesta pobili nekoliko stotina, a neke i na licu mjesta zaklali, a ostale odveli u četveroredima preko granice u Sloveniju gdje su pobijeni na marševima smrti, i nad masovnim grobnicama u rudnicima, kao u Hudoj Jami, protutenkovskim rovodima, kao u šumi Tezno kod Maribora, i na Kočevskom rogu kod Ljubljane, i na Maceljskoj gori kod Krapine u Hrvatskoj, u brojnim jamama (preko 2 tisuće jama-masovnih grobnica), tako da je na taj način ubijeno u roku od dva tjedna preko 100 tisuća zarobljenih ljudi, a ostali su pobijeni u nemilosrdnom etničkom čišćenju na području bivše NDH, tako da je u svakom hrvatskom mjestu od strane partizana ubijena hrvatska inteligencija, mladež, i nekadašnji pripadnici postrojbi vojske NDH i državni službenici, osim ako tajno nisu za vrijeme rata radili za komunističku partiju, kao otac od Vesne Pusić koji je formalno bio ustaški časnik i sudac prijekog suda NDH, a nakon rata član partizanske Vojne komande Grada Zagreba. Na primjer, zapovjednici ustaške policije u Jastrebarskom, Karlovcu, i Dugoj Resi kod Karlovca, su za vrijeme Drugog svjetskog rata bili tajni komunistički agenti koji su po nalogu „partije“ (KP) dali vješati nedužne hrvatske građane kako bi se u narodu stvorila odbojnost prema ustaškoj vlasti. Nekada su tajni agenti komunističke partije u redovima ustaške vlasti prijetili ljudima da će završiti u jasenovačkom logoru, i slično, pljačkali župne dvorove i otimali svećenike. Protivno međunarodnim konvencijama o ratovanju su se partizani preoblačili u domobranske i ustaške odore, i tako otimali ljude, klali ih, vješali ih, pljačkali ih i slično, kao npr. kad je partizanski komandos Večeslav Holjevac s oružanom skupinom, u odorama domobranske vojske, upao u karlovačku bolnicu, pobio dežurne liječnike i medicinske sestre i pacijente, a neke od njih uzeo za taoce prilikom bijega, a povodom oslobađanja nekih zarobljenih partizana koje su ustaške vlasti nakon njihovog ranjavanja u borbi liječile u bolnici. Nakon bitke za Krašić su partizani iz XIII. „proleterske“ brigade ubili u siječnju 1943. godine 218 hrvatskih ratnih zarobljenika, i to klanjem nad jamom Jazovka u žumberačkom gorju. Ratni zločinci koji su sudjelovali u tom monstruoznom zločinu su među ostalima Rade Bulat, Marko Belinić, politkomesar Vladimir Bakarić, i Josip Broz - Tito. Predsjednik Tuđman je čin partizanskog generala, i „narodnog heroja“, Marka Belinića, dao prevesti u čin generala Hrvatske vojske (HV), i odlikovao ga visokim državnim odličjem Republike Hrvatske – na znanje i ravnanje (nekritičkim) braniteljim lika i djela Franje Tuđmana, koji se danas kao muhe bez glave pitaju, zašto je ukinuto državno pokroviteljstvo nad bleiburškom komemoracijom, i žale se što se u političkoj javnosti Hrvatske danas minoriziraju žrtve komunizma, kao da se minoriziraju od danas, a ne od 30. svibnja 1990. godine, nakon što je u bivšoj Jugoslaviji ionako vladala polustoljetna omerta na spomen o žrtvama komunizma. (U to vrijeme kad je predsjednik Tuđman odlikovao komunista Marka Belinića je anti-komunist Ante Paradžik već ležao pod zemljom.) I ne samo da je predsjednik Tuđman odlikovao komuniste, nego je izvršio žestoki progon anti-komunista, posebno među pravašima koje je putem svojih doušnika u Hrvatskoj stranci prava, i putem nasilja s vrha države, potpuno uništio, i na koncu stranku HSP dao oteti, i pretvoriti u neofašistički klub. Zato danas ne postoji alternativa „partiji“ zvana SDP-HDZ.

Nema sumnje da su za genocid nad hrvatskim narodom, koji je počeo „Bleiburgom i Križnim putom“, pred poviješću odgovorni državnici i vođe antifašističke koalicije Winston Churchill, predsjednik Roosevelt, i diktator Staljin, i njegov šegrt „maršal Tito“ koji je u konačnici izdao zapovjed o masovnom ubojstvu Hrvata, i osobno nadgledao neka smaknuća, kao npr. na Kočevskom rogu, i u Maclju.

U svezi tako zvanog Tita je Slavko Goldstein u svojim memoarima napisao, da se radi o ruskom Židovu Lebedjevu koji je sa četničkim vođom Dražom Mihajlovićem na Romaniji potpisao sporazum o vojno-političkoj suradnji četnika i partizana, a ono što se iz povijesti još zna jest činjenica, da su Mihajlovićevi četnici silovali Židovke u Srbiji, i hvatali srbijanske Židove po srbijanskoj provinciji, koje su za novčanu nagradu izručivali njemačkoj nacističkoj tajno službi GESTAPO u Beogradu. Razlog zašto je Tito nakon rata dao strijeljati Dražu Mihajlovića nije, međutim, taj, nego zato što je ovaj vjerojatno znao pravi identitet lažnog Josipa Broza zvan TITO.

Pred poviješću je za „Bleiburg“ odgovoran i poglavnik ustaškog pokreta i NDH, Ante Pavelić, koji je više brinuo o svojoj despotskoj, danas bismo rekli autoritarnoj, vlasti, nego o spasu hrvatske države i naroda, i koji je na kraju i narod i vojsku ostavio na milost i nemilost smrtnim neprijateljima hrvatstva – jugoslavenskim komunistima, Titu, četnicima (u partizanskim redovima sa šajkačama), i partizanima s trorogim „lijepim“ kapama.

Već se za vrijeme rata vidjelo, da s poglavnikom nešto nije u redu, jer je uspostavio, ne samo despotsku samovlast, nego i visoko korumpiranu ustašku vlast, i bez ikakve logike je u razmjeni zarobljenika razmjenjivao istaknute zarobljene komuniste i komunistkinje koji su rušili hrvatsku državu, a jedinog čovjeka koji je imao znanje, hrabrosti i vještine da se učinkovito suprotstavi komunistima, i uspostavi kakav-takav učinkovit ustaški policijski aparat koji je postao protu-partner partizanima, Eugena Didu Kvaternika, je oklevetao, i praktički otjerao iz službe, na što mu je ovaj početkom 1943. godine kao prorok najavio da će „za manje od tri godine u njegovoj fotelji u Banskim dvorima sjedjeti Tito“.

Najveća izdaja poglavnika Pavelića jest bila kada je 1942. zabranio hrvatskoj vojsci u jačini od 40 tisuća vojnika, sastavljena od domobranskih i ustaških postrojbi, da izvrši progon partizanskih jedinica nakon što su u hrvatsko-njemačkoj ofenzivi razbijene u bitci za Kozaru, jer su mogle biti dokrajčene, i partizanski komunistički pokret potpuno razbijen, a Drugi svjetski rat na području NDH završen, međutim, Pavelić nije dopustio da hrvatska vojska prodre u zonu koju je držala talijanska vojska, tako da su se Titovi partizani sklonili pod zaštitu fašista. Svoju veleizdaju je poglavnik potvrdio kada je hrvatskoj vojsci zapovijedio odlazak prema Bleiburgu, i na koncu je ostavio na cjedilu, i petama dao vjetra, tako da je teret svoje nečiste duše iz vremena rata prenio na nevine iz svoje vlastite vojske koja je jedina bila jamstvo opstanka hrvatske države, a despotu najveća opasnost po njegovu vladavinu, što je dokazao puč Vokić-Lorković, uperen protiv Hitlerovog režima na valu bombaškog atentata pukovnika Stauffenberga u Vučjoj jazbini i državnog udara u Berlinu od 20. srpnja 1944. godine, u kojemu se NDH trebala prebaciti na stranu Zapadnih saveznika, a koji je Hitlerovoj tajnoj službi GESTAPO dojavio vrh jugoslavenske komunističke partije. Puč Vokić-Lorković bio je organizirani državni udar hrvatske vojske protiv Pavelićevog režima i poglavnika Ante Pavelića osobno, jer se poglavnik nije htio žrtvovati za spas države kao što se žrtvovao finski maršal Mannerheim, također Hitlerov saveznik.

O najvećoj pobjedi protiv pobunjenih komunista u bitci za Kozaru, Pavelić ionako nije odlučivao, jer su odluku o ofenzivi na Kozaru donijeli Nijemci, iako su najveći teret u toj borbi podnijele hrvatske jedinice, i to Četvrti gorski domobranski zdrug, a najveću hrvatsku pobjedu u Drugom svjetskom ratu, u hrvatskoj vojnoj operaciji „Trio“ protiv srpskih četnika u istočnoj Bosni, koju je organizirao šef hrvatske policije, Eugen D. Kvaternik, također 1942. godine kao i pobjeda nad partizanima na Kozari, poglavnik nije odobrio, ali je pobrao lovorike uspjeha kojeg je ostvario Jure Francetić.

Samu masovnu likvidaciju hrvatskih ratnih zarobljenika i civila od Bleiburga preko Teznog, Kočevskog roga, Maclja i drugih stratišta, koju je organizirala KPJ i njezina tajna služba Ozna i specijalne koljačke jedinice KNOJ, partizanski režim proveo je zvijerski, i to masovnim klanjem zarobljenika, često noževima i sjekirama, uključujući i djece, kao npr. na Kočevskom rogu ili u Maclju, prilikom čega su izvršena i masovna silovanja supruga hrvatskih časnika.

Samo na tri stratišta, u šumi Tezno, na Kočevskom rogu, i Maclju, su Titovi partizani u roku od dva tjedna pobili preko 60 tisuća hrvatskih zarobljenika, od toga najmanje dvije tisuće ratnih ranjenika, i nekoliko stotina djece i teenagera, dok su u isto vrijeme kao gljive poslije kiše nicali jugoslavenski komunistički koncentracijski logori, od Slovenije preko Hrvatske, do Srbije. (Jedan od komandanata partizanskih konc-logora bio je jedan od vođa komunističkog ustanka od „22. lipnja“, Petar Kleut, hrvatski partizan, i po mjerilima zdrave pameti terorist, ako je npr. napad na vlak i ubojstvo civilnih putnika čin terorizma, a ne antifašističko junaštvo.)

Nikada, ni prije ni poslije do danas se u povijesti nije dogodio takav pokolj velikih razmjera na području Jugoistočne Europe, i na hrvatskom području, kao u mjesecu svibnju i lipnju 1945. godine, kojeg je organizirao i počinio titoistički režim.

Rijetko kada u povijesti su politički i ideološki nasljednici zločinaca, kao što su vladajući eks-komunisti u Republici Hrvatskoj, toliko oklevetali, pljuvali i omalovažavali žrtve, kao hrvatske žrtve komunizma, i rijetko gdje na svijetu se toliko laže o istini o ubojicama, predstavljajući ih antifašistima kako ne bi bili ubojice.

Također, rijetko kada su u povijesti postojale takve kukavice kad treba preuzeti odgovornost za prošlost na koncu Drugog svjetskog rata, kao partizani, a nisu se u pravilu ni u ratu iskazali kao herojski borci nego su se ponašali identično kao srpski pobunjenici i četnici za vrijeme velikosrpske agresije 1991. godine kada su pred sobom vodili zarobljene hrvatske civile kao živi štit. Kada je trebalo klati nedužne ljude, tu su partizani i četnici bili među prvima i glavnima, tako da povijest ovih prostora nije poznavala većih divljaka i barbara od njih. Međutim, kad bi se trebalo stvarati rang-listu kukavica, onda bi partizani vodili ispred četnika, jer se i dan danas skrivaju iza antifašizma iako su komunisti/staljinisti.

Svoje današnje divljanje u Hrvatskoj partizani i eks-komunisti mogu zahvaliti, i pete ljubiti, Franji Tuđmanu koji im je to omogućio. Pošto nekadašnji partizani i eks-komunisti mrze sve što je hrvatsko, kao što su mrzili i prezirali u Drugom svjetskom ratu sve što je hrvatsko, ne znaju drukčije nego da između Franje Tuđmana i maršala Tita radije biraju Tita. Za dvorske lude ništa čudno. Pošto ih nije stigla ruka pravde na ovom svijetu, današnje partizane, (i one koji su umrli snovom pravednika bez da ih je stigla ruka pravne države u Republici Hrvatskoj, jer su se nalazili pod državnom zaštitom), lažne tzv. antifašiste, čeka Sudnji dan i Božija kazna koju su svojim nedjelima i nepokajanjem prizvali, i neka i njihova djeca ne misle da tako neće biti.

„Drugovi i drugarice“, ako mislite da ste sve oko sebe zajebali, onda se gadno varate, jer ste najebali, i sami ste sebe zajebali!

Jedan od rijetkih iskrenih komunista, zločinac i oznaš, pomoćnik zloglasne Titove desne ruke Aleksandra Rankovića, tzv. Baja, rekao je u izjavi za Slobodnu Dalmaciju, u Republici Hrvatskoj, na koncu svog života, kao neka vrsta rezimea titoizma, da je njihov život, dakle, život jugoslavenskih komunista i partizana (titoista), bio „drek“ vrijedan. I to je jedina prava istina o partizanima i jugoslavenskim komunistima koju ni cenzorska HRT ne može prikriti nikakvim propagandnim partizanskim filmovima Neretvama ni Sutjeskama i izvješćima s partizanskih tzv. antifašističkih obljetnica, kojih ima valjda milijun tijekom godine, od „Kumrovca“ na dalje, niti tisuću puta ponavljanim lažima s državnog vrha RH, i propagandom tzv. nevladinih lažni antifašističkih udruga i „građanskih akcija“, koje više zvuče histerično, izvitopereno i narcisoidno nego glupo.

CBK


Post je objavljen 11.05.2013. u 22:16 sati.