crniblogkomunizma

subota, 11.05.2013.

Zašto Bleiburg DA, a Brezovica i Srb NE?

Dvorski povjesničar Tvrtko Jakovina, koji se kiti perjem predavača povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, lije suze nad činjenicom, i čudi se, naprotiv, žali, i ne shvaća, što se Hrvati okupljaju u velikom broju u Bleiburgu, na obilježavanju povijesnog apokaliptičnog stradanja zarobljene hrvatske vojske, mnoštva ratnih zarobljenika i civila (obitelji, djece, žena, staraca), od 15. svibnja 1945. godine, koje su britanske okupacijske snage u južnoj Austriji na prevaru i protivno međunarodnim konvencijama predali njihovim smrtnim neprijateljima u partizansko zarobljeništvo, dok se na obilježavanju komunističkog ustanka u Brezovici od 22. lipnja 1941. godine okupljaju samo državni dužnosnici po službenoj dužnosti, i starci (partizanski ratni veterani i komunisti i boljševici), zadojeni mržnjom, dok se u Bleiburgu okuplja većinom hrvatska mladež u ljubavi i miru. (Dvorski povjesničar je, inače, onaj koji povijest ne tumači na osnovi povijesne istine, nego u skladu s aktualnom politikom vladajućeg režima, i određene ideologije.)

Tvrtko Jakovina u hrvatskoj državi relativizira jugoslavenskog zločinca Josipa Broza – Tita, i uzvisuje ideju o jugoslavenskoj državi i južnoslavensku ideologiju, i čudi se što narod pohodi Bleiburg, a ne Brezovicu, ili Srb gdje vole ići Vesna Pusić i Ivo Josipović, na obljetnicu četničkog ustanka protiv Nezavisne Države Hrvatske, od 27. „jula“ 1941. godine, a da ne bi ispalo kako idu na obljetnicu proslave četničkog ustanka, isti nazivaju „danom antifašističkog ustanka“, što je notorna laž da se radilo o antifašističkom ustanku.

Komunisti su svoj ustanak, kao i četnici, također digli protiv Nezavisne Države Hrvatske, dakle, 22. lipnja 1941. u šumi Brezovici kod Siska, protiv koje su poveli partizanski (gerilski) rat, te su se i četnici i partizani borili za obnovu Jugoslavije u kojoj bi po staljinističkom doušniku „Valteru“ (Josip Borz – Tito) bio u revoluciji instaliran totalitarni sustav socijalizma, a po četničkom vođi Draži Mihajloviću bi Jugoslavija predstavljala ono što je bila prije Drugog svjetskog rata – Velika Srbija. U tu svrhu su obje zaraćene strane u ratu na području N.D.H. izvršile terorističke napade, etničko čišćenje hrvatskih civila (pretežito hrvatskih seljaka), i genocid nad hrvatskim političkim narodom, na što je ustaška vlast reagirala reaktivno represalijama protiv srpskih ustanika koji su 1941. činili većinu ustaničke mase, i progonom komunista.

Komunisti u Hrvatskoj su svoj ustanak proglasili 22. lipnja 1941. godine, na dan njemačkog napada na Sovjetski Savez, s tim da ustanak nisu digli zašto što su se sami toga sjetili nego zato što su iz centrale međunarodne organizacije Komunističke internacionale, u Moskvi, dobili zapovjed o dizanju oružanog ustanka, sa ciljem rasterećenja Crvene armije protiv njemačke invazije. (Komunistička internacionala, ili poznata pod skraćenim nazivom Kominterna, bila je odjel sovjetskog ministarstva vanjskih poslova, i pod kontrolom sovjetske tajne službe i političke policije NKVD i samog diktatora Staljina.)

Brezovica i Srb od „22. lipnja“ i „27. srpnja“ su za NDH ono što su talibani i Al Kaida, odnosno Washington i New York od „11. rujna“ za S.A.D., dakle, teroristički napadi. Partizani i četnici su u biti balkanski talibani.

Talibani i Al Kaida svoju borbu zovu „narodno-oslobodilačkom borbom“ isto kao što su svoj rat tako nazvali partizani, dok svi zdrave pameti znaju da to s narodno-oslobodilačkom borbom nema veze. (Talibani, u koje god selo u Afganistanu ušli, bilo nakon okršaja s afganistanskom vojskom i Zapadnom vojnom koalicijom NATO, bilo u miru, proglase to mjesto „oslobođenim“, odgovaralo to većini stanovnika ili ne.)

Brezovica i Srb nisu samo neka mjesta, niti su datumi „22. lipanj“ i „27. srpanj“ obični datumi, nego su to simboli zla; to je simbol jednog vremena kada su pobunjenici pod utjecajem strane ideologije, bilo sovjetske odnosno komunističke, bilo velikosrpske, i na poticaj Londona (britanske politike), nemilosrdno klali i istrebljivali hrvatsko stanovništvo, dresirani ideološkom mržnjom za počinjenje strahovitih zločina, a u tome su predvodili politički komesari u partizanima odnosno u redovima komunističkih pobunjenika, i četničke vojvode u redovima srpskih pobunjenika. Hrvatima u ono doba bilo je puno teže nego 1990./1991. u vrijeme velikosrpske pobune i agresije, jer su se na suprotnoj strani našli i hrvatski komunisti jugoslavenske orijentacije koji su imali potporu moćne strane sile – Sovjetskog Saveza, i Velike Britanije, a četnici potporu Londona, i britanske tajne službe i specijalnih jedinica.

Komunisti su jedan i drugi ustanak u svojoj propagandi nazvali „antifašistički ustanak“, iako su njima i četnicima talijanski fašisti za vrijeme rata često išli na ruku, a posebno licemjerstvo jugoslavenskih komunista se vidi po tome što su od potpisivanja pakta između Hitlerove Njemačke i Sovjetskog Saveza od 23. kolovoza 1939. do 22. lipnja 1941. stali na stranu njemačkih nacista i fašizma. Kad je osim Njemačke i SSSR napao antifašističku i antikomunističku Poljsku, 17. rujna 1939. godine, jugoslavenski komunisti i njihovi vođe na čelu s „Titom“ (Josipom Brozom), odšutjeli su tu činjenicu, i u svojoj agitacijskoj propagandi (tisku, letcima, na tajnim sastancima itd.) napadali Zapad, posebno britansku politiku, „britanski imperijalizam“ kako su „krstili“ Zapadnu politiku, i uzvisivali masovnog zločinca i komunističkog tiranina „Staljina“ (Josifa Visorionoviča), najvećeg zločinca 20. stoljeća, a možda i u povijesti, dok njegov doušnik „Tito“ („Valter“) spada među deset najvećih zločinaca 20. stoljeća.

Jugoslavenski komunisti cijeli su svoj život bili notorni idijoti, i to iz prostog razloga što su međunarodni bankari s Wall Streeta cjelokupni svijet komunizma držali na uzici, jer su ga oni i stvorili, a tvorac marksizma, Karl Marx, bio je član tajne organizacije Iluminati koju su međunarodni bankari na čelu s Rothschildima isfinancirali. Tako su Britanci i Nijemci plaćali boljševičke vođe koji su 1917. u Rusiji organizirali Oktobarsku revoluciju. „Lenjin“ (Vladimir Iljič) nalazio se na platnom spisku ministarstva vanjskih poslova Carske Njemačke u Prvom svjetskom ratu, odnosno bio je strani plaćenik i doušnik, a i boljševička komunistička partija financirana je iz blagajne Carske Njemačke. Britanska tajna služba je pak sa svoje strane kroz Oktobarsku revolucija vodila svoje doušnike među boljševicima, od kojih su se neki pokazali najvećim koljačima i krvnicima, i od kojih većina uopće nisu bili Rusi, a nakon prevrata u revoluciji preuzeli su vlast u Rusiji, i likvidirali rusku državu osnovavši novu državu, SSSR. Isto se danas, 2013. godine, događa u Siriji gdje većina pobunjeničkih vođa uopće nisu Sirijci nego strani plaćenici koje plaća Katar i Saudijska Arabija (za račun CIA i američke politike), tako da su pobunjeničke vođe Arapi iz raznih zemalja, ujedno pripadnici radikalnih i ekstremističkih islamskih skupina i militanata, među njima Al Kaida, od kojih neki, poput salafista, u Siriji čak i džamije miniraju i ruše jer se one ne uklapaju u njihov totalitarni svjetonazor u kojemu su džamije kao materijalne građevine idoli koje treba uništiti, i gajiti „pravu“ vjeru u Alaha. (Tako su u međuvremenu od strane pobunjenika u Siriji uništene neke ranosrednjovjekovne i srednjovjekovne džamije koje spadaju u svjetsko kulturno blago.)

Tvrtko Jakovina brani „Brezovicu“, odnosno Franju Tuđmana, jer „Brezovicu“ je prvi predsjednik Republike Hrvatske, Franjo Tuđman, na čelu s ondašnjim „vrhovništvom“ (F. Tuđman, Josip Manolić, Stjepan Mesić, Dušan Bilandžić, Antun Vrdoljak) odredio kao državni praznik, i nametnuo hrvatskom narodu da slavi nešto što je taj narod 1941. godine uništavalo. To je isto kao kad bi se Amerikancima nametnulo da slave terorističke napade od „11. rujna“, ili teroristički napad u Bostonu iz 2013. godine. Bivši komunisti na čelu s predsjednikom Tuđmanom, i vladajućom strankom HDZ, nametnuli su Hrvatima praznik koji nema veze s antifašističkom borbom, nego s borbom protiv hrvatske države, a hrvatsko državno pravo sigurno nije fašističko, i zalagati se za uspostavu hrvatske države sigurno nije kazneno djelo, dok uspostava „tamnice naroda“ (Jugoslavije) jeste i te kako kazneno djelo, jer narod se ne smije zatvoriti u tamnicu!

Lažno hrvatsko vrhovništvo je 1990. godine preimenovalo komunizam u „antifašizam“, i hrvatskom narodu silom nametnulo lažne vrijednosti.

To što su Franjo Tuđman, Manolić i Mesić, umjesto slavljenja četničkog ustanka od „27. srpnja“ odredili slavljenje komunističkog ustanka od „22. lipnja“, unutarnja je stvar u redovima komunista, jer su titoisti nakon 1945. kao republički praznik u SRH odredili „27. srpanj“, ustanak koji su ukrali od četnika, jer u tom ustanku se pobunilo oko 4.500 četnika, i 30 komunista okupljenih oko srpskog komunista i zločinca Đoke Jovanića, tako da je taj ustanak bio četnički, a ne komunistički, i k tome organiziran uz pomoć talijanske tajne službe i okupacijske vlasti talijanskih fašista, a žrtve ustanka u Srbu su bili pobijeni i zaklani hrvatski civili, redarstvenici, i svećenici.

To što u redovima bivših komunista i aktualnih titoista dolazi do razmimoilaženja, pa SDP očito više preferira „27. srpanj“ umjesto „22. lipanj“, a HDZ obratno, samo je „nijansa“ kako kaže uvaženi Đorđe Balašević u svojim opjevanim stihovima. Za hrvatske nacionalne interese i demokratsku budućnost i jedan i drugi datum nije relevantan, osim kao povijesna opomena da su komunisti i četnici počinili velika zla!

Kada je SDP godine 2012. na sjednici predsjedništva Hrvatskog sabora ukinuo većinom glasova članova Predsjedništva obilježavanje bleiburške komemoracije odnosno pokroviteljstvo Sabora nad komemoracijom u Bleiburgu, to je zasigurno učinjeno i na mig iz Europske unije, odnosno Londona, jer je britanskoj politici bilo i te kako neugodno da je jedna država u Europi službeno obilježavala jedan od najvećih pokolja u hrvatskoj i europskoj povijesti koji je prouzročio službeni London izdajom ratnih zarobljenika i ranjenika titoističkim i staljinističkim krvnicima, o čemu je opširno znanstveno djelo napisao unuk slavnog ruskog književnika Nikolaja Tolstoja, istoimeni britanski povjesničar Nikolaj Tolstoj, osamdesetih godina 20. st. (Vidi njegovu knjigu pod naslovom MINISTAR I POKOLJI.)

Prijedlog za ukidanje državnog obilježavanja bleiburške tragedije dao je Slavko Goldstein, a predsjednik Hrvatskog sabora, Boris Šprem, taj prijedlog proveo na brzinu u djelo, i nakon toga preminuo od zločudne bolesti u području glave. Bez ikakvog obzira prema hrvatskim žrtvama komunizma, titoistička koalicija SDP – Vesna Pusić, ukinula je „Bleiburg i Križni put“, ali ne i u srcima Hrvata. Zato u Bleiburg dolazi narod, a u Brezovicu i Srb samo državni vrh po službenoj dužnosti,i plaćenici.

Da se razumijemo, službeno obilježavanje bleiburške komemoracije devedesetih godina i u prvom desetljeću 21. st. u režiji vladajuće stranke HDZ stajalo je u funkciji zataškavanja zločina komunizma, jer niti jedan partizanski ratni zločinac nije odgovarao za „Bleiburg i Križni put“, a taj pokolj nije bez veze nazvan „Bleiburška tragedija hrvatskog naroda“, jer je maršal Tito dao pobiti pola milijuna Hrvata.

Od svibnja 1945. do Božića 1945. godine je u jugo-komunističkom genocidu ubijen svaki šesti Hrvat.

Na bleiburškom polju su partizani s okolnih brežuljaka i šumaraka kukavički pucali 15. svibnja 1945. nakon 15 sati popodne na desetke tisuća razoružanih pripadnika oružanih snaga NDH i hrvatskih civila, od kojih su na licu mjesta pobili nekoliko stotina, a neke i na licu mjesta zaklali, a ostale odveli u četveroredima preko granice u Sloveniju gdje su pobijeni na marševima smrti, i nad masovnim grobnicama u rudnicima, kao u Hudoj Jami, protutenkovskim rovodima, kao u šumi Tezno kod Maribora, i na Kočevskom rogu kod Ljubljane, i na Maceljskoj gori kod Krapine u Hrvatskoj, u brojnim jamama (preko 2 tisuće jama-masovnih grobnica), tako da je na taj način ubijeno u roku od dva tjedna preko 100 tisuća zarobljenih ljudi, a ostali su pobijeni u nemilosrdnom etničkom čišćenju na području bivše NDH, tako da je u svakom hrvatskom mjestu od strane partizana ubijena hrvatska inteligencija, mladež, i nekadašnji pripadnici postrojbi vojske NDH i državni službenici, osim ako tajno nisu za vrijeme rata radili za komunističku partiju, kao otac od Vesne Pusić koji je formalno bio ustaški časnik i sudac prijekog suda NDH, a nakon rata član partizanske Vojne komande Grada Zagreba. Na primjer, zapovjednici ustaške policije u Jastrebarskom, Karlovcu, i Dugoj Resi kod Karlovca, su za vrijeme Drugog svjetskog rata bili tajni komunistički agenti koji su po nalogu „partije“ (KP) dali vješati nedužne hrvatske građane kako bi se u narodu stvorila odbojnost prema ustaškoj vlasti. Nekada su tajni agenti komunističke partije u redovima ustaške vlasti prijetili ljudima da će završiti u jasenovačkom logoru, i slično, pljačkali župne dvorove i otimali svećenike. Protivno međunarodnim konvencijama o ratovanju su se partizani preoblačili u domobranske i ustaške odore, i tako otimali ljude, klali ih, vješali ih, pljačkali ih i slično, kao npr. kad je partizanski komandos Večeslav Holjevac s oružanom skupinom, u odorama domobranske vojske, upao u karlovačku bolnicu, pobio dežurne liječnike i medicinske sestre i pacijente, a neke od njih uzeo za taoce prilikom bijega, a povodom oslobađanja nekih zarobljenih partizana koje su ustaške vlasti nakon njihovog ranjavanja u borbi liječile u bolnici. Nakon bitke za Krašić su partizani iz XIII. „proleterske“ brigade ubili u siječnju 1943. godine 218 hrvatskih ratnih zarobljenika, i to klanjem nad jamom Jazovka u žumberačkom gorju. Ratni zločinci koji su sudjelovali u tom monstruoznom zločinu su među ostalima Rade Bulat, Marko Belinić, politkomesar Vladimir Bakarić, i Josip Broz - Tito. Predsjednik Tuđman je čin partizanskog generala, i „narodnog heroja“, Marka Belinića, dao prevesti u čin generala Hrvatske vojske (HV), i odlikovao ga visokim državnim odličjem Republike Hrvatske – na znanje i ravnanje (nekritičkim) braniteljim lika i djela Franje Tuđmana, koji se danas kao muhe bez glave pitaju, zašto je ukinuto državno pokroviteljstvo nad bleiburškom komemoracijom, i žale se što se u političkoj javnosti Hrvatske danas minoriziraju žrtve komunizma, kao da se minoriziraju od danas, a ne od 30. svibnja 1990. godine, nakon što je u bivšoj Jugoslaviji ionako vladala polustoljetna omerta na spomen o žrtvama komunizma. (U to vrijeme kad je predsjednik Tuđman odlikovao komunista Marka Belinića je anti-komunist Ante Paradžik već ležao pod zemljom.) I ne samo da je predsjednik Tuđman odlikovao komuniste, nego je izvršio žestoki progon anti-komunista, posebno među pravašima koje je putem svojih doušnika u Hrvatskoj stranci prava, i putem nasilja s vrha države, potpuno uništio, i na koncu stranku HSP dao oteti, i pretvoriti u neofašistički klub. Zato danas ne postoji alternativa „partiji“ zvana SDP-HDZ.

Nema sumnje da su za genocid nad hrvatskim narodom, koji je počeo „Bleiburgom i Križnim putom“, pred poviješću odgovorni državnici i vođe antifašističke koalicije Winston Churchill, predsjednik Roosevelt, i diktator Staljin, i njegov šegrt „maršal Tito“ koji je u konačnici izdao zapovjed o masovnom ubojstvu Hrvata, i osobno nadgledao neka smaknuća, kao npr. na Kočevskom rogu, i u Maclju.

U svezi tako zvanog Tita je Slavko Goldstein u svojim memoarima napisao, da se radi o ruskom Židovu Lebedjevu koji je sa četničkim vođom Dražom Mihajlovićem na Romaniji potpisao sporazum o vojno-političkoj suradnji četnika i partizana, a ono što se iz povijesti još zna jest činjenica, da su Mihajlovićevi četnici silovali Židovke u Srbiji, i hvatali srbijanske Židove po srbijanskoj provinciji, koje su za novčanu nagradu izručivali njemačkoj nacističkoj tajno službi GESTAPO u Beogradu. Razlog zašto je Tito nakon rata dao strijeljati Dražu Mihajlovića nije, međutim, taj, nego zato što je ovaj vjerojatno znao pravi identitet lažnog Josipa Broza zvan TITO.

Pred poviješću je za „Bleiburg“ odgovoran i poglavnik ustaškog pokreta i NDH, Ante Pavelić, koji je više brinuo o svojoj despotskoj, danas bismo rekli autoritarnoj, vlasti, nego o spasu hrvatske države i naroda, i koji je na kraju i narod i vojsku ostavio na milost i nemilost smrtnim neprijateljima hrvatstva – jugoslavenskim komunistima, Titu, četnicima (u partizanskim redovima sa šajkačama), i partizanima s trorogim „lijepim“ kapama.

Već se za vrijeme rata vidjelo, da s poglavnikom nešto nije u redu, jer je uspostavio, ne samo despotsku samovlast, nego i visoko korumpiranu ustašku vlast, i bez ikakve logike je u razmjeni zarobljenika razmjenjivao istaknute zarobljene komuniste i komunistkinje koji su rušili hrvatsku državu, a jedinog čovjeka koji je imao znanje, hrabrosti i vještine da se učinkovito suprotstavi komunistima, i uspostavi kakav-takav učinkovit ustaški policijski aparat koji je postao protu-partner partizanima, Eugena Didu Kvaternika, je oklevetao, i praktički otjerao iz službe, na što mu je ovaj početkom 1943. godine kao prorok najavio da će „za manje od tri godine u njegovoj fotelji u Banskim dvorima sjedjeti Tito“.

Najveća izdaja poglavnika Pavelića jest bila kada je 1942. zabranio hrvatskoj vojsci u jačini od 40 tisuća vojnika, sastavljena od domobranskih i ustaških postrojbi, da izvrši progon partizanskih jedinica nakon što su u hrvatsko-njemačkoj ofenzivi razbijene u bitci za Kozaru, jer su mogle biti dokrajčene, i partizanski komunistički pokret potpuno razbijen, a Drugi svjetski rat na području NDH završen, međutim, Pavelić nije dopustio da hrvatska vojska prodre u zonu koju je držala talijanska vojska, tako da su se Titovi partizani sklonili pod zaštitu fašista. Svoju veleizdaju je poglavnik potvrdio kada je hrvatskoj vojsci zapovijedio odlazak prema Bleiburgu, i na koncu je ostavio na cjedilu, i petama dao vjetra, tako da je teret svoje nečiste duše iz vremena rata prenio na nevine iz svoje vlastite vojske koja je jedina bila jamstvo opstanka hrvatske države, a despotu najveća opasnost po njegovu vladavinu, što je dokazao puč Vokić-Lorković, uperen protiv Hitlerovog režima na valu bombaškog atentata pukovnika Stauffenberga u Vučjoj jazbini i državnog udara u Berlinu od 20. srpnja 1944. godine, u kojemu se NDH trebala prebaciti na stranu Zapadnih saveznika, a koji je Hitlerovoj tajnoj službi GESTAPO dojavio vrh jugoslavenske komunističke partije. Puč Vokić-Lorković bio je organizirani državni udar hrvatske vojske protiv Pavelićevog režima i poglavnika Ante Pavelića osobno, jer se poglavnik nije htio žrtvovati za spas države kao što se žrtvovao finski maršal Mannerheim, također Hitlerov saveznik.

O najvećoj pobjedi protiv pobunjenih komunista u bitci za Kozaru, Pavelić ionako nije odlučivao, jer su odluku o ofenzivi na Kozaru donijeli Nijemci, iako su najveći teret u toj borbi podnijele hrvatske jedinice, i to Četvrti gorski domobranski zdrug, a najveću hrvatsku pobjedu u Drugom svjetskom ratu, u hrvatskoj vojnoj operaciji „Trio“ protiv srpskih četnika u istočnoj Bosni, koju je organizirao šef hrvatske policije, Eugen D. Kvaternik, također 1942. godine kao i pobjeda nad partizanima na Kozari, poglavnik nije odobrio, ali je pobrao lovorike uspjeha kojeg je ostvario Jure Francetić.

Samu masovnu likvidaciju hrvatskih ratnih zarobljenika i civila od Bleiburga preko Teznog, Kočevskog roga, Maclja i drugih stratišta, koju je organizirala KPJ i njezina tajna služba Ozna i specijalne koljačke jedinice KNOJ, partizanski režim proveo je zvijerski, i to masovnim klanjem zarobljenika, često noževima i sjekirama, uključujući i djece, kao npr. na Kočevskom rogu ili u Maclju, prilikom čega su izvršena i masovna silovanja supruga hrvatskih časnika.

Samo na tri stratišta, u šumi Tezno, na Kočevskom rogu, i Maclju, su Titovi partizani u roku od dva tjedna pobili preko 60 tisuća hrvatskih zarobljenika, od toga najmanje dvije tisuće ratnih ranjenika, i nekoliko stotina djece i teenagera, dok su u isto vrijeme kao gljive poslije kiše nicali jugoslavenski komunistički koncentracijski logori, od Slovenije preko Hrvatske, do Srbije. (Jedan od komandanata partizanskih konc-logora bio je jedan od vođa komunističkog ustanka od „22. lipnja“, Petar Kleut, hrvatski partizan, i po mjerilima zdrave pameti terorist, ako je npr. napad na vlak i ubojstvo civilnih putnika čin terorizma, a ne antifašističko junaštvo.)

Nikada, ni prije ni poslije do danas se u povijesti nije dogodio takav pokolj velikih razmjera na području Jugoistočne Europe, i na hrvatskom području, kao u mjesecu svibnju i lipnju 1945. godine, kojeg je organizirao i počinio titoistički režim.

Rijetko kada u povijesti su politički i ideološki nasljednici zločinaca, kao što su vladajući eks-komunisti u Republici Hrvatskoj, toliko oklevetali, pljuvali i omalovažavali žrtve, kao hrvatske žrtve komunizma, i rijetko gdje na svijetu se toliko laže o istini o ubojicama, predstavljajući ih antifašistima kako ne bi bili ubojice.

Također, rijetko kada su u povijesti postojale takve kukavice kad treba preuzeti odgovornost za prošlost na koncu Drugog svjetskog rata, kao partizani, a nisu se u pravilu ni u ratu iskazali kao herojski borci nego su se ponašali identično kao srpski pobunjenici i četnici za vrijeme velikosrpske agresije 1991. godine kada su pred sobom vodili zarobljene hrvatske civile kao živi štit. Kada je trebalo klati nedužne ljude, tu su partizani i četnici bili među prvima i glavnima, tako da povijest ovih prostora nije poznavala većih divljaka i barbara od njih. Međutim, kad bi se trebalo stvarati rang-listu kukavica, onda bi partizani vodili ispred četnika, jer se i dan danas skrivaju iza antifašizma iako su komunisti/staljinisti.

Svoje današnje divljanje u Hrvatskoj partizani i eks-komunisti mogu zahvaliti, i pete ljubiti, Franji Tuđmanu koji im je to omogućio. Pošto nekadašnji partizani i eks-komunisti mrze sve što je hrvatsko, kao što su mrzili i prezirali u Drugom svjetskom ratu sve što je hrvatsko, ne znaju drukčije nego da između Franje Tuđmana i maršala Tita radije biraju Tita. Za dvorske lude ništa čudno. Pošto ih nije stigla ruka pravde na ovom svijetu, današnje partizane, (i one koji su umrli snovom pravednika bez da ih je stigla ruka pravne države u Republici Hrvatskoj, jer su se nalazili pod državnom zaštitom), lažne tzv. antifašiste, čeka Sudnji dan i Božija kazna koju su svojim nedjelima i nepokajanjem prizvali, i neka i njihova djeca ne misle da tako neće biti.

„Drugovi i drugarice“, ako mislite da ste sve oko sebe zajebali, onda se gadno varate, jer ste najebali, i sami ste sebe zajebali!

Jedan od rijetkih iskrenih komunista, zločinac i oznaš, pomoćnik zloglasne Titove desne ruke Aleksandra Rankovića, tzv. Baja, rekao je u izjavi za Slobodnu Dalmaciju, u Republici Hrvatskoj, na koncu svog života, kao neka vrsta rezimea titoizma, da je njihov život, dakle, život jugoslavenskih komunista i partizana (titoista), bio „drek“ vrijedan. I to je jedina prava istina o partizanima i jugoslavenskim komunistima koju ni cenzorska HRT ne može prikriti nikakvim propagandnim partizanskim filmovima Neretvama ni Sutjeskama i izvješćima s partizanskih tzv. antifašističkih obljetnica, kojih ima valjda milijun tijekom godine, od „Kumrovca“ na dalje, niti tisuću puta ponavljanim lažima s državnog vrha RH, i propagandom tzv. nevladinih lažni antifašističkih udruga i „građanskih akcija“, koje više zvuče histerično, izvitopereno i narcisoidno nego glupo.

CBK

11.05.2013. u 22:16 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga Black Blog of the Communism

Prosvjećivanje o totalitarnom komunizmu / titoizmu, posljedicama marksističke (titoističke) ideologije danas, o žrtvama komunizma/socijalizma, kao i komentiranje političkih zbivanja u našem društvu i svijetu oko nas.
Zanima me prošlost onakva kakva je zaista bila kako bih imao miran i siguran život u sadašnjosti i budućnosti, jer:

Samo nas istina može spasiti!

Zanimaju me svi hrvatski i svjetski politički, ekonomski, kulturni i socijalni događaji, ali onako kako su se zaista dogodili.
Mišljenja sam da nam se servira potpuno kriva slika svijeta i povijesti. Korumpirani političari, pokvareni tajkuni, ratni profiteri, stvaraju nam iluziju koju održavaju mas-mediji, ujedno skrivajući istinu.
Mas-mediji ne služe narodu i ne služe kao pas-čuvar i korektiv vlade i vlasti nego predstavljaju instrument propagande za širenje velikih laži i pokoravanje čovjeka, naroda i većine društva volji materijalno bogate, utjecajne, pohlepne, bešćutne, parazitske manjine.
Stoga izvještavam o onome što se zaista dogodilo, i slobodan sam komentirati, a vi ste slobodni izreći svoje mišljenje, i ako se s vašim mišljenjem neću složiti, žrtvovat ću svoj život da možete izreći vlastito mišljenje. Mislite samostalno, razmišljajte autonomno i budite solidarni s dobronamjernim ljudima poput vas. Gori od onih koji čine zlo su samo oni koji o zlu šute!
Vaš CBK:-)

Erich Fromm

“Zar nije želja za preoblikovanjem svijeta po nekoj idealnoj slici važan dio čovjekovog bića? Osim toga komunističko društvo potkrada pojedinoj osobi njenu odgovornost: uvijek su “oni” ti koji odlučuju, a ne “on ili ona”. Privlačnost totalitarnog sistema, kojeg su nesvjesno iskusili mnogi ljudi, povezana je izvjesnim strahom od slobode i odgovornosti. To pojašnjava popularnost mnogih autoritarnih sistema.”

Memorijal žrtvama komunizma u Pragu, dok u Zagrebu imamo Trg maršala Tita i četvrt milijuna maršalovih žrtava ali ne i Trg žrtava komunizma

"POWER TO THE PEOPLE!"
(John Lennon)

John Lennon je rekao:

"Naše društvo vode luđaci, u svrhu ostvarenja luđačkih ciljeva.
Vjerujem da nama upravljaju luđaci, i da nas vode do ludoga kraja, i
vjerujem da će me luđaci zatvoriti, zato što to tvrdim."

PS: ubio ga je luđak.

“Za mene se bogatstvo jedne zemlje i snaga jednog naroda mjeri kvantitetom i kvalitetom intelektualnog potencijala. Revolucija ima samo onda smisla ako podupire rast i razvoj tog potencijala: znanstvenicima se treba ukazati respekt a dok spašavamo vlastitu kožu obezglavljujemo naš narod, mozak našeg naroda.” (Književnik i zagovornik Oktobarske revolucije Maksim Gorki u prosvjednom pismu boljševičkom vođi Vladimiru Iljiču Uljanovu Lenjinu.)

Kao što je Gorkijevo pismo bilo vidovito, tako je Lenjinov odgovor bio brutalan i primitivan:

“Nije pravilno bacati intelektualne snage naroda u isti koš s građanskim intelektualcima. Intelektualne snage radnika i seljaka rastu i učvršćuju se u borbi za pad buržoazije i njene pomagače – intelektualce, lakaje (sluge) kapitala koji su si umislili da su mozak naroda. U stvarnosti to nije mozak, to je drek.”

(Izvor: „Crna knjiga komunizma“, München – Zürich, 1998., izvorni naslov: „Le livre noir du communisme“, Pariz, 1997. Pozitivna kritika o Crnoj knjigi komunizma u svjetski poznatom i renomiranom „The New York Times – International“, od 21. studenog 1997. u članku Alana Ridinga pod naslovom: „Komunizam i zločni – Francuska četka za „best-sellere“)

Vrijeme preziranja uskoro je zamijenilo vrijeme hladnokrvnog ubijanja nevinih ljudi. Lenjin je uspostavio komunističku diktaturu jednog politički crvenog, ultralijevog, ekstremnog režima koji se odmah pokazao kao krvavi, teroristički režim. Brzo revolucionarna vlast više nije stupala reaktivno, kao obrambeni refleks protiv nasilnih carskih postrojbi već je nastupala aktivno. O karakteru Lenjinovih boljševika svjedočio je u kolovozu 1918. vođa menjševika Jurij Martov:

“U prvim danima njihovog dolaska na vlast, iako su ukinuli smrtnu kaznu, boljševici su počeli ubijati. Ubijali su zarobljenike iz građanskog rata, kao što rade još samo divljaci. Ubijali su svoje neprijatelje koji su se nakon bitke njima predali s lažnim obećanjem boljševika da će ih amnestirati. Nakon što su likvidirali desetke tisuće ljudi bez sudske presude, boljševici su krenuli u sveopće likvidacije ljudi. Osnovali su revolucionarni tribunal za suđenje neprijateljima sovjetske vlasti. Beštija je uhvatila miris tople ljudske krvi. Stroj za ubijanje ljudi u punom je pogonu. Gospoda Medvedev, Bruno, Peterson i Karelin, suci Tribunala, zasukali su rukave postajući krvnici. Politički teror kojega su boljševici uveli u listopadu proširio je svoje papke po cijeloj Rusiji.”

(Izvor: 'Crna knjiga komunizma'. Titova tzv. Socijalistička revolucija, raspaljena 22. lipnja 1941. kroz partizansku ustaničku pušku, kopirala je Oktobarsku revoluciju Lenjinovih boljševika, i po istom obrascu se od 1941. do 1945. obračunavala sa zarobljenim neprijateljima, kao u Rusiji 1918. – 1920. godine.)

„Ask not what your country can do for you
ask what you can do for your country“

(Predsjednik John F. Kennedy, anti-fašist, demokrat i
anti-komunist)

„Ich bin ein Berliner“

(JFK, u Berlinu, 1963. u znak prosvjeda protiv početka gradnje komunističkog Berlinskog zida.)

CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM - VOICE OF THE VICTIMS
e-Mail: hrcentar.izk@gmail.com

HRVATI, PROBUDITE SE!
Dobroslav Paraga

"Ne, nećemo biti zadovoljni dok pravo ne teče kao voda a pravda kao ogromna bujica!"
(Borac za ljudska prava Martin Luther King Jr.)

„Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju i propagandu rječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošću, kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine.“
(Predsjednik boljševičkog, protunarodnog tzv. 'Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske', Vladimir Nazor, u Topuskom, 18. svibnja 1944. godine.)

„Goli otok“ – jugoslavenski „Dachau“, logor koji vlasti RH uporno odbijaju proglasiti edukacijsko-memorijalnim centrom po uzoru na jasenovački logor.

Povijesni dokumenti o cinkeru
Josipu Brozu "Valteru Titu"

„Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s „likvidacijom” svih „sumnjivih” elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to „čišćenje” bilo!!“
(Iz dopisa britanskog veleposlanika u Vatikanu britanskom ministru vanjskih poslova, Anthonyu Edenu, 11. svibnja 1945. o događajima u Titovoj Jugoslaviji i obračunu jugokomunista s hrvatskim stanovništvom pod lažnim izgovorom klasne borbe s „ostacima fašizma“)

Centar medijske cenzure u Hrvatskoj
Prisavska kratkovidnica

Bez obzira kako se neka TV u Hrvatskoj zvala, TV laže!

TV ne predstavlja istinu. TV je zabavni park. Nikada od nas na televiziji nećete čuti istinu! Pričat ćemo i pokazati vam svako sranje koje poželite čuti i vidjeti. Lažemo kao na tekućoj traci, i notorni smo lažljivci. Trgujemo iluzijama, i ništa od toga nije istina. Stvarno mislite da je TV ujedno i realnost? To je ludost. Pogledajte se! Radite sve što i TV, govorite kao što govori TV, oblačite se kao što se TV oblači, jedete kao što TV jede, odgajate vašu djecu kao što to čini TV, i mislite isto kao i TV. Stoga, isključite taj TV, zdravlja i pameti radi!!!

Die Intelligenz einer Leserschaft erkennt man an ihren Fragen!
Inteligenciju čitateljstva prepoznaje se po njegovim pitanjima!
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ)

Ne živite s lažima!
HRVATSKO PRAVO ONLINE
www.hrvatsko-pravo.hr
(Citat žrtve komunizma Aleksandra Solženjicina)

"Kad smo u ranu zoru napustili Užice, poput lopova, nitko nas nije ispratio, čak ni oni koji su nas voljeli." (Titov suborac, crnogorski boljševik, i disident, Milovan Đilas, o odlasku Josip Broza Tita i njegovih partizana iz srbijanskog grada Užice, koncem 1941. godine.)

Novinarka Hrvatskog Radio Vukovara, Alenka Mirković, kolegica Siniše Glavaševića, zapisala je ove retke u svojim uspomenama na bitku za Vukovar:

"Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna (1991. u Vukovar), no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)… Dugo nismo bili svjesni onoga što se s Hrvatskim obrambenim snagama i Paragom događalo u Zagrebu. Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli. Od onih «regularnih» nije bilo ni traga…" (Izvor: knjiga Alenke Mirković pod naslovom "Glasom protiv topova")

<strong>"Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu /WWII/... Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora - sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju ko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi. Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje. Nek se Hrvati ispreče ispred nas, pa da vidimo kom obojci, kom opanci!"

Izjava srpskog šovinista i četničkog "vojvode", zapovjednika zloglasne tzv. "Dinarske četničke divizije" iz Knina u Drugom svjetskom ratu, "popa" Momčila Đujića, na beogradskom "nezavisnom" Radiju B-92 poslije pokolja nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu na Dunavu kod Vukovara, svibnja 1991.
Ratni zločinac Momčilo Đujić se s Hrvatima obračunavao na način da je njegova četnička jedinica izvršila etničko čišćenje hrvatskih civila u Dalmatinskoj zagori i kninskoj krajini. Ministarstvo pravosuđa SAD odbilo je zahtjev Ministarstva pravosuđa RH za izručenjem "popa" Đujića hrvatskom pravosuđu zbog optužbe za ratne zločine, jer Momčilo Đujić i njegova četnička jedinica imaju antifašistički status.

Dopisnik britanskog The Guardian iz bivše Jugoslavije, g. Ian Traynor, svjedočio je o odgovornosti britanske vlade premijera John Majora za ratnu agresiju Jugoslavije i Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu:

„Britanci su pomagali Miloševića najprije u Hrvatskoj, a onda na još teži način u Bosni. Britanski lordovi, nasljeđujući jedan drugoga kao međunarodni posrednici /lord Carrington, lord Owen/, i visoki vojni časnici na zapovjednim položajima u operacijama Ujedinjenih naroda (UNO), čuvali su Miloševića od intervencije Natopakta. Britanska vlada stavila se na stranu Rusa protiv Amerikanaca, otklanjajući pritisak od /srbijanskog i jugoslavenskog predsjednika/ Miloševića, a tog ratnog zločinca tretirala je kao ključ rješenja, dok je on bio najveći problem.“

Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.
Ali, mi bar za čas, u sadanjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo kako valja.

Pametan čovjek, Dr. Ante Starčević, slijedite njegove ideale!

"Tko može pogledati u povijest Jugoslavije sa svim tim prevarama, ubijanjima, zavišću, osvetom, bijedom, ponižavanjima i drugim simptomima mentalnih bolesti, i zaključiti da je to bila normalna zemlja? Nije bila! Normalne osobe su bile pregažene tom abnormalnom poviješću, ali narcisi su cvali, uključujući i mojega djeda jer su se osjećali kao kod kuće u tako nestabilnom okruženju. Njihova bolest je funkcionalna u zatrovanom društvu, a disfunkcionalna u mirnom i stabilnom okruženju. Pa karijera mojega djeda je krenula nizbrdo čim se preselio u stabilnu, demokratsku Ameriku. Jedva da je znao što će sa sobom kad ga više nitko nije kanio ubiti!.”

Sociolog Stjepan Meštrović (profesor na sveučilištu u Texasu/USA), unuk kipara Ivana Meštrovića

George Orwell:

U ovo vrijeme univerzalnoga /globalnog/ varanja, revolucionarni akt predstavlja izreći istinu.

Sloboda je slobodno reći da je 2+2=4

Predsjednik Ab Lincoln:

Sila novca izrabljuje narod u mirnodopsko vrijeme, i kuje zavjeru u vrijeme rata. Sila novca je više despotskija od monarhije, bezobraznija od autokracije i više sebična nego birokracija.

Mathias Richling:

Moral je uvijek dolazio s ljevice, onoliko dugo dok nije došla na vlast. Otkad je ljevica na vlasti, moral više ne postoji!

Slobodan čovjek kaže:

Smisao totalnoga nadziranja građana nije u tome da se uhvati teroriste nego smisao nadziranja leži u identificiranju i eliminaciji svjedoka koji skidaju krinku sa zločina vlasti i njihovih doušnika i ljudi u sjeni.

Sloboda mišljenja u liberalnoj demokraciji vrijedi samo onoliko dugo koliko govoriš ono što vladi odgovara.

Predsjednik Thomas Jefferson:

Tko si dozvoli jednom lagati, lakše će lagati drugi ili treći puta, sve dok čovjek koji laže s vremenom postane notorni lažljivac.

Filozof Voltair:

Službena povijest je laž o kojoj su se neki dogovorili da tako bude iako se tako nije dogodilo kako se tvrdi.

Jean de la Bruyere:

Sušta suprotnost od onoga što se općenito vjeruje je istina.

George Bernard Shaw:

Sve velike istine počinju kao blasfemija.

Mark Twain:

Dok istina oblači cipelu, laž je već tri puta obišla globus.

H.G. Wells:

Povijest čovječanstva sve više postaje utrka između prosvjećivanja i katastrofe.

Njemački novinar Peter Scholl-Latour:

Sloboda zapadnoga tiska, koja je veća nego u ostalim dijelovima svijeta, u konačnici je sloboda 200 bogatih ljudi da objave svoje mišljenje.

Burkhard Hirsch:

Država u kojoj su svi sumnjivi, sama je sumnjiva.

Halo robovi:

U starom Rimu je jedan senator predložio da se sve robove označi bijelom trakom, kako bi ih se bolje uočilo. "Nikako", reče jedan mudri senator, "Kad vide koliko ih ima, pobunit će se protiv nas!"

Evolucija svjesnog čovjeka:

Htio sam mlijeko, dobio sam svoju bočicu. Htio sam roditelje, dobio sam igračke. Htio sam učiti, dobio sam svjedodžbe. Htio sam posao, i dobio sam posao. Htio sam živjeti smisleno, dobio sam karijeru. Htio sam sreću, dobio sam novac. Htio sam istinu, dobio sam laž. Htio sam nadu, a živio sam u strahu. Htio sam živjeti... no životarim, ali, hvala Bogu, probudio sam se!

Oni kažu - terorizam mora biti iskorijenjen - a sami ga proizvode!
Oni kažu da se mora izvršiti atomsko razoružavanje, a sami posjeduju atomsko oružje!
Oni kažu da se treba boriti protiv diktature, a sami su diktatori!
Oni kažu da se demokracija mora širiti, a ukidaju je kod sebe!
Oni kažu da žele mir, a raspaljuju ratove!
Oni kažu da se bore za ljudska prava, a krše ljudska prava bez kajanja!
Po njihovim će te ih plodovima prepoznati!!!

Ono što oni drugi žele od tebe jeste: živi u strahu, bulji u TV, konzumiraj, budi poslušan, drži svoju gubicu zatvorenu i nastavi sanjati.
Stoga, budi hrabar, isključi TV, odjebi konzum, uspravi se, reci nešto, i probudi se!!!

Vladajući političari u Hrvatskoj nisu tu da nešto promijene na bolje; oni postoje jer je njihova zadaća u ime vlasti održavati status quo.

Oni koji iz ljubavi prema miru vlastito oružje pretvaraju u plug, obično poslije oru za račun tuđinca i porobljivača!

Kaže bankar medijskom tajkunu: ti ih učini bedastima, ja ću ih učinit siromašnima.

Najveća zavjere od strane vlasti je kad vlasti tvrde kako ne postoji zavjera vlasti protiv naroda.

Liberalna demokracija je kao teatar - smijemo gledati, pljeskati i diviti se onima na vlasti.

Oni ljudi koji se ne zanimaju za istinu, bivaju kažnjeni tako da nad njima vladaju korumpirani zločinci; tako su npr. kažnjeni Hrvati!

CO2 ima udjel u atmosferi od samo 0.03% (po Wikipediji), a čovjek doprinosi tome samo 5% (po izvješću OUN), znači, samo 0,015%. I sada takav mali udio šteti atmosferi i vodi do promjene klime? Gluposti!!!! Promjene klime nastaju uslijed ciklusa Sunca.

Globalna elita ne producira vrijednosti nego manipulira i profitira od vrijednosti koje mi svi zajedno proizvedemo.

CRNI BLOG KOMUNIZMA https://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma

subota, 11.05.2013.

Zašto Bleiburg DA, a Brezovica i Srb NE?

Opis bloga Black Blog of the Communism

Erich Fromm

Link