Imam djeda i baku, 80 i kusur svaki. Pas i mačka, djed je pas, a baka je mačka. Ne znam zašto su ostali u braku i još uvijek to jesu, već preko 50 godina.
Djed hoda na četiri noge, i ja ga od milja zovem "cyber-djed", jer je već slomio i kuk i bedrenu kost, i brijem da ima metala u sebi sasvim dovoljno da opravda taj naziv.
Danas sam ih obišla. Sjela sam s djedom pod staru dunju u dvorištu. Da nema toliko odjeće na sebi, vjerojatno bi izgledao kao i oni psi što su ogromni dok ih ne poliješ vodom i odjednom nemaš kaj vidjeti, kosti i koža.
Sunce je zalazilo i počeli su se javljati komarci.
Ispričao mi je svoja dva današnja uspjeha.
Prvi je što je baku uspio jutros nagovoriti da primi inzulin. Još mu predstoji večernja bitka.
A drugi, to što je uspio upaliti auto. Već osam mjeseci taj auto nije nitko upalio. Pokušao je sinoć više puta, ali nije išlo. Zato je danas od prve. "Sjetio se!" - kaže djed. :)
Eto, kad auto postane višak. Nikome ne treba, on ga ne može voziti, a svi ostali u obitelji imaju svoj. Uostalom, riječ je o škodi staroj 20 godina!
"Bolje da je višak, nego da se nema." - kažem ja.
"Da, nekad sam bio željan bicikla, i trebale su mi dvije plaće da ga kupim, a danas imam auto koji nikome ne treba."
Djed mi je poput slike što blijedi, i strah me da će nestati.
Potom sam otišla vidjeti baku. Sjedi u dnevnom boravku, umotana u deku, u mraku. Možda je drijemala, ali nakon mojeg bučnog nastupa to definitivno više nije bio slučaj.
Baka više ne zna tko sam. Kad god dođem, u 15 minuta razgovora s njom odgovorim tri do četiri puta na isti set pitanja.
- Studiraš li još?
- Ne baka, završila sam, radim.
- A što si završila?
- Pravo, baka.
- Ooo, to je dobro. A jel radiš?
- Radim, baka.
- A di ti živiš?
Nakon što treći put odgovorim na set pitanja, ona me ide otpratiti do ulice.
"Brini o sebi!" - kaže mi.
"Ne brini baka, brinem se ja za sebe."
Poljubim ju i odvezem se biciklom u noć.
Post je objavljen 03.05.2013. u 21:01 sati.