Uvijek sam znala da je on pravi za mene. Voljela sam ga,i volim ga i sada. Bio je moje ljeto,moj pola godine. Još ga nisam preboljela,i ne trudim se. Drugačiji je. Zovem ga svojom 'srećom' a znam da je nečija druga sreća. Ali ako je on sretan,i ja sam. To i mene čini sretnom. Ne zaobilaze me ove kiše i ove suze koje padaju svaku noć pred spavanje na sjećanje na njega. On ima drugu,a ja.ja se tjesim da mi nije stalo,glumim srecu s drugim..a tesko je..Tako pamtim svake riječi nježnosti,uspomene. Sigurna sam da nas sudbina planira,da naše vrijeme dolazi. Daljina je kriva,ne viđam ga više,a tako mi fali. Tako jako. I ne znam kako izdržim,ne znam. Trudim se da ne zaplačem,ali uvijek me prevari ta suza,sto zaorlja u oku,kao da će more izliti se niz lice. Toliko sam poželila sve ono naše,i da,ponosno mogu reći 'naše' jer još uvijek me voli,osjećam to.
Post je objavljen 01.04.2013. u 11:20 sati.