Postoje li u nama neke nepredvidive misli iz dubine.
Postoje li neke stvari neprevodive u rijeci ljudske .
Postoje li ljudi koji nas na poseban način dirnu .
Možda ! Ne znam ! Ali znam da ponekad osjećam
U tom smiraju dana ,pred sam san
Sa tim pahuljama, što lepršaju kao u nekom plesu neba
Osječam da gledam te,skoro dodirujem svojom dušom,
tim nebeskim očima što gospodar neba nam podari .
Putujem pogledom po tim tunelima svoje proslosti
i kao u izmaglici zeljno iscekivane buducnosti,
muce me ti vjetrovi stvarnosti ,ta prasina sadasnjosti.
a osjećam se kao da živim u prošlosti
Muke su to po čovjeku,boli po uspjehu i neuspjehu
Traženja i lutanja ,stvarnost i iluzija ..
I ponekad mislim, da nisam ono što htio bih biti .
Kao da zarobljen sam u tijelu tuđem ,
jer znam što želim ,a osjećam da nesmijem .
Kao osmijeh uljepšan tugom ,ili bol prožeta radošču .
Sve to kroz misi mi prolazi ,ponekad !kao da sjedim
na raskrsnici života i pitam se kuda krenuti treba ?
Ali u tom promišljanju znam da krenut tvojim putem treba !
Jer od kad upoznah te, ova duša ,te nebeske oči ne sklopi