Kada pjesniku nestaju riječi za pjesmu ja znam da ipak kao rijeka one teku dodirnuvši dušu neku što se pita čemu je cilj ta tužaljka uz rakiju i vino, a slaže se riječ do riječi sasvim fino. Stihovi plove kroz maglu i mrak tražeći potvrdu da pjesnik nije tek izgubljen trenutak sasvim lak, kao one što noćima lutaju od ugla do ugla čekajući njegovu gitaru i ponovo poznatu pjesmu staru. On tada svira za ženu što rekoše da je kurva, ali njemu ona je muza za novu pjesmu bluza i suzu i bol koju sakrit će uz tekilu i sol. Kada mu nestaju stihovi pjesme, njegova djeca, on pusti gitaru da bolno kroz dugu noć samotno jeca. Ponekad suza krene nakon noći uz djeve mraka i gitaru pod glavu stavi na nekoj klupi čekajući da ga zagrije jutarnjeg sunca zraka. Taj boem noći sve što može dati nakon rakije i vina, ljubavi i žena je pjesma sa pola stiha. Ponavlja iste riječi kao da to je molitva njegova tiha. On zna da nitko ga ne traži, nitko ne pita zašto mu riječ u grlu zastala i zašto je i gitara zaspala na toj klupi na kojoj u okrilju noći ljubav se nesebično toči. Čekat će tako cijeli dan da ponovo u sumrak sa gitarom i pjesmom krene po još jedne noći san.
24.03.2013.
Post je objavljen 24.03.2013. u 09:02 sati.