Marketing
Začuđeni KRKANI....
Imala sam namjeru prešutjeti ove događaje „institucije protiv krkana“…. jer se sve ove godine čudim kako je uopće moguće da taj dezorijentirani Zdravko Mamić dobija toliki prostor u medijima, vrijeđa, prijeti, divlja i nitko ništa ne poduzima…. pa sam sada sa osmijehom pratila promjene na tom planu.
No danas čitam izjavu Zoranu Mamića i sve mi ga dođe žao….. pa bih se svrstala u skupinu „dvoličnih pametnjakovića“ i ipak nešto dodala….
Kaže lik: "Tu nije bilo nikakvog govora mržnje. Svi znamo da Zdravko za prijatelje ima muslimane, Srbe i sve ostale. Da je naš ministar Englez i Francuz on bi isto rekao, jer smatra da ministar ne može biti stranac", rekao je Zoran Mamić novinarima
"U tom kontekstu je izrečena izjava, znači kroz nikakvu mržnju prema srpskom narodu i srpskoj manjini. Poručio bih dušebrižnicima i onim dvoličnim pametnjakovićima koji se ograđuju i koji daju komentare, počevši od najviših do najnižih, da se malo pogledaju u ogledalo. Treba ih biti sram".
Prestrašno je gledati dvojicu odlaslih muškaraca koji su odgojeni na taj način. Oni doista vjeruju da su Srbi koji žive u Hrvatskoj stranci.
Zdravko je rođen u Bjelovaru…. od obitelji koja je iz Zidina kraj Tomislavgrada. Znači…. došli ljudi iz druge Republike u pitomi Bjelovar…. gdje su se itekako mogli naučiti da starosjedioci u Hrvatskoj ne razmišljaju i ne funkcioniraju na takav način. Žive stoljećima u miru i skladu sa svojim Srbima, Romima, Česima, Mađarima i ostalima… zajedno rade, stvaraju i grade…. duboko svjesni da su oni zajedno NAROD koji čini Hrvatsku. Doselili su u područje koje ima najbolje riješen suživot sa Romima u cijeloj Europi…. ili pak u kraj koji je prigrlio malu Ninu i Enu (HIV pozitivne djevojčice) koje su doživljavale razne neugodnosti u školi… pa su ih njihovi usvojitelji morali odvesti tamo gdje narod nije bijesan i ne upire prstom u različite…. u kraj gdje ljudi puno rade da bi imali…. pa su im petljanja, muljanja i jeftino politiziranje nešto za što nemaju vremena.
I sama sam rođena u tom gradu…. i veliki dio života sam provela u tom kraju. U toj regiji su rođeni svi moji preci s obje strane. Do devedesetih nisam imala pojma tko je od mojih susjeda, prijatelja ili poznanika nešto drugo po vjeroispovjesti ili nacionalnosti…. jer to nikada nije bilo važno….. ljude smo uvijek mjerili po tome da li je Čovjek s velikim ili malim Č. I onda su devedesetih postali glasni neki krkrani koji su nas, koji ovdije živimo stoljećima počeli dijeliti. Nisu njima stranci samo oni drugih nacija i vjeroispovjesti…. oni su i nas Hrvate sve ove godine uvjeravali da smo nedovoljno dobri Hrvati, naš jezik nije hrvatski jer oni govore najčišći Hrvatski, nismo dovoljno dobri vjernici i bla… bla…. bla. Pali ljudi s „neke druge planete“ i krenuli nam devedesetih nabijati komplekse manje vrijednosti.
Sjećam se jednog davnog događaja. Moj otac je imao strašne bolove. Ležao je na podu i grčio se. Došla je hitna i nisu ga mogli staviti na nosila….. jer se nije mogao ispraviti. Bio je visok čovjek i imao je oko sto kila. Došao je naš susjed Stevo i na rukama ga… tako skvrčenog, s drugog kata… poput malog djeteta u naručju odnio u vozilo hitne pomoći. Kad mi je otac umro mnogi su došli i rekli: „Ako nešto trebate samo recite….“, a Stevo je došao i spustio bunt novčanica na stol i rekao: „Znam da trebate….. vratit ćete kad budete mogle….“
Onda je tu i moj prijatelj Igor iz školske klupe…. Srbin po majci koji je zvjerski ubijen i izmasakriran od četnika…. Među prvima se javio za obranu Hrvatske. Tu su moj Bato… Trcko…. koji su radili u struci, bili vrijedni radnici i onda su ostali bez posla… koji više nikada nisu mogli naći…. jer su Srbi. I sada mene neki Zoran i Zdravko pokušavaju uvjeriti da su moji prijatelji stranci u Hrvatskoj. Pa ti moji Srbi su stoljećima u Hrvatskoj, isti smo zrak disali, istim se žgancima hranili, istu muziku slušali, u istu blagajnu porez plaćali…. Zar je moguće da krkani misle da nam oni mogu biti bliži od onih s kojima dijelimo sudbinu već stoljećima? Po kojim to kriterijima? Po nacionalnosti i vjeroispovjesti? Kaj god! Za nacionalnost se nitko ne treba truditi… dobijemo je rođenjem…. ali za postati Čovjekom se ipak treba truditi. Očito naši KRKANI te razlike još ne razumiju.
Svi ti krkani su došli u Hrvatsku i lijepo su prihvaćeni. I onda su počeli praviti reda među nama i objašnjavati nam tko je tko u Hrvatskoj. Nikada nisam ljude dijelila po vjeroispovjesti, nacionalnosti, boji kože ili sličnim različitostima…. ali sam ih devedesetih počela dijeliti na civilizirane Ljude i Krkane.
Odvjetnica Zdravka Mamića dobro je plaćena da ga brani…. pa joj ne bi smjeli zamjeriti što na taj način zarađuje svoju koru kruha, ali ipak moram primijetiti da su joj argumenti jadni. Kaže… do sada su mnogi davali i teže izjave pa im se nije dogodilo ništa.
Zar to znači da bi zauvijek svi zajedno trebali trpjeti ovakva ponašanja i ovakav krkanizam u Hrvatskoj? Osjećam veliku radost što su se desile promjene i što se od ovakvih izjava više ne okreću glave.
Ružica Ruška Tomašić spominje neke goste u Hrvatskoj, a turistička sezona još nije ni počela. Ja se duboko nadam da je krkanizam u Hrvatskoj bio tek u gostovanju zadnjih dvadeset godina i da više nećemo dozvoliti KRKANIMA da nam svojim izjavama mržnje i svojim predrasudama truju djecu kroz medije i potiču nasilje. Oni u demokratskoj Hrvatskoj smiju misliti što god hoće…. u svoja četiri zida smiju pričati što god hoće, ali neprihvatljiva su ovakva divljanja u javnosti. Zoran Mamić proziva i onima koji se snebivaju nad takvim ponašanjem poručuje da se trebaju sramiti. Ako se itko treba sramiti to su KRKANI…. koji građane RH nazivaju strancima, gostima ili ih časte još težim uvredama.
Post je objavljen 17.03.2013. u 11:16 sati.