Pregled posta

PIJPL MASTTT TRASTTT ASSS

Zoran Milanović: Moja bajka

Komunistička Sjeverna Koreja (tzv. Narodna Republika Koreja) jednostrano se povukla iz sporazuma o primirju s demokratskom Južnom Korejom (Republikom Korejom), i najavila moguća ratna djelovanja protiv Juga, i prijeti termo-nuklearno-raketnim napadom na Sjedinjene Američke Države nakon što su na poticaj Washingtona pooštrene sankcije protiv Sjeverne Koreje povodom posljednjeg pokusa atomske bombe o strane režima u Pjongjangu. Kao što smo već pisali na ovom blogu, korejski poluotok je uvijek mogući izgovor za rat (casus belli), tako i za III svjetski rat. Ozbiljan nedavni incident potapanja južnokorejskog ratnog broda, i granatiranje jednog pograničnog južnokorejskog otoka, s mnoštvo poginulih (oko 200 stradalih), o čemu smo pisali na ovome blogu, svjedoči o prijetnji novog svjetskog sukoba. (Po strani činjenica da neki umišljeni u svijetu misle da nitko osim njih ne smije posjedovati atomsko oružje, ali jedino kad je Izrael u pitanju, onda se to pitanje ne postavlja.)

Ako uskoro dođe do III svjetskog rata, tko će biti uzrok tom strašnom ratu?

Pustimo po strani deranje sjevernokorejskih komunista i njihove prijetnje koje sliče na cirkus Sadama Husseina koji je prijetio praznom puškom, ili Gadafija koji je imao dugački jezik, i usredotočimo se na uzroke umjesto na posljedice.

Učili su nas da su zločesti Japanci iz čista mira napali Pearl Harbor, 1941. godine, a pošto je Japan izgubio rat, nitko ne govori o tome da je predsjednik Roosevelt stavio Japan početkom tridesetih godina pod čelične ekonomske sankcije, posebno na uvoz nafte, što bi dovelo do programirane propasti japanskog naroda koji na svojim otocima nema vlastitih resursa poput nafte kao vitalnog dijela industrije, sličan krvotoku u čovjekovoj anatomiji. Po tom modelu je lako moguće da režim u Pjongjangu, koji je ionako na kratkom fitilju, lansira balističku raketu prema zapadnoj obali Sjedinjenih Američkih Država.

Kad postoji konstantno višedesetljetno žarište u svijetu, kao npr. bliskoistični sukob židovskih naseljenika i Izraela s Arapima i obratno, ili napetosti na korejskom poluotoku, onda možemo biti sigurni da svjetska politika takve „regije“ drži s namjerom na žeravici koja se svaki čas može razbuktati, jer povod ratu se može uvijek izmisliti; sjetimo se samo kako je glasio casus belli koji je Hitler obrazložio prilikom napada na Poljsku, da su navodno poljski graničari napali njemačke graničare, dok je povijesna istina da su njemački specijalci, preobučeni u odore poljske vojske, napali njemačke graničare i pograničnu njemačku radio-stanicu, ili npr. casus belli Vijetnamskog rata koji je glasio da su komunističke postrojbe napale američku ratnu mornaricu ispred sjeverno-vijetnamske obale, dok je povijesna istina da je američko ratno zrakoplovstvo raketiralo vlastiti ratni brod kako bi S.A.D. dobile povod za intervenciju u Južnom Vijetnamu.

Uvijek se postavlja pitanje, koji je motiv nekome za rat, i tko od rata profitira, npr. tko bi ubrao plodove od ratnog sukoba sa Sjevernom Korejom?

Kad se pronađe motiv za rat, isto kao u kriminalističkom istraživanju kad se pronalazi motiv za ubojstvo s predumišljajem, dolazi se do traga ubojice, odnosno do ratnog profitera.

U slučaju sukoba na korejskom poluotoku, motiv za rat ima s jedne strane Sjeverna Koreja koja se nalazi pod ubitačnim sankcijama Zapada, s propalim gospodarstvom, i u velikoj izolaciji nakon pada Berlinskog zida, a s druge strane je komunistička Kina već dulje vrijeme nabrijana da odmjeri snagu sa Sjedinjenim Američkim Državama koje doživljava kao uljeza u svojoj interesnoj sferi na Dalekom istoku.

Pitanje glasi, je li Kini ovog trenutka, kada u svjetskoj gospodarskoj krizi bilježi gospodarski rast, odgovara krvavi sukob s Amerikancima, dok je američka politika, i posebno gazda koji vuče konce iza kulisa, a to je privatni trust mozgova i financijera iz svijeta tzv. međunarodnog bankarstva s Wall Streeta, i te kako zainteresiran za rat u situaciji kada su S.A.D. otišle praktički u stečaj, s ogromnom nezaposlenošću i rekordnim državnim dugom po glavi stanovnika, s velikim padom kupovne moći prosječnog Amerikanca, i ogromnom vojnom industrijom koja zapošljava i hrani 40 milijuna američkih radnika, a može presušiti ako dulje vrijeme ostane bez ratnih narudžbi. Osim toga je Kina gospodar američkog državnog duga, jer ima najviše kupljenih državnih obveznica Sjedinjenih Američkih Država tako da su Amerikanci postali ovisnici od Kine, što odgovara narodnoj poslovici „Sve se vraća, sve se plaća“, s obzirom kako su vlasnici američkih privatnih banaka u 19. st. uvezli iz Kine 100 tisuća radnika za rad na željezničkoj pruzi od Atlantika do Pacifika, i kinesku radnu snagu učinili ovisnicima o opijumu i svim drugim vrstama droga koje su na toj populaciji testirali, da bi je nakon Drugog svjetskog rata primijenili na vlastitom stanovništvu sa ciljem da što više mladih ljudi postane ovisno o vlastima i krupnom kapitalu. Kineske radnike su tada posprdno zvali „Coolies“ ili „izjedlice“, i od toga je nastao pridjev „cool“ koji hrvatska mladež i mladež i mediji diljem Europe danas masovno koristi u svojoj jezičnoj šatrovačkoj uporabi.

Povijesna analogija nam govori da su Englezi (elita u Velikoj Britaniji) bili najviše zainteresirani da dođe do Prvog svjetskog rata, jer je britanska ekonomija bila 1914. godine u stečaju, i samo ju je rat mogao izvući iz krize, a ujedno se u tom ratu igralo na hazardersku kartu da se porazi najvećeg britanskog konkurenta – njemački 'Wirtschaftswunder'. Nijemci su iz oholosti nasjeli na stupicu koju su im Englezi postavili preko balkanske Srbije. U sličnom položaju danas su Kinezi.

Amerikanci (financijska elita) u svakom slučaju imaju veliki interes da Kineze opale po nosu u jednom mogućem munjevitom ratu, čak i uz uporabu termo-nuklearnog oružja odnosno atomskih bombi, jer je računica da nijedna kineska bomba neće dostić američki kontinent dok obratno Kinu može i hoće pogodit atomski napad u svako doba, s tim da kineski vojni stručnjaci s tim i računaju, ali računaju i sa svojih 1,2 milijarde stanovnika da će dobar dio preživjet, dok za 300 milijuna Amerikanaca je pitanje koliko će ih nakon ipak mogućeg kineskog atomskog napada ostati živih, ali u konačnici atomski rat ide na ruku zapadnoj masoneriji i tajnoj organizaciji Iluminati odnosno međunarodnim bankarima koji u svom programu ionako imaju odrednicu o nužnom smanjenju svjetskog stanovništva sa šest milijardi na jednu milijardu stanovnika, naravno, ta jedna preostala milijarda bila bi onda čipirana.

Američkoj visokoj politici ide na ruku mogući sukob s Kinom preko Sjeverne Koreje i stoga što je Narodna Republika Kina zaštitnik Irana i Sirije u Vijeću sigurnosti Ujedinjeniih nacija od ekonomskih sankcija. Činjenica što je pak Kina u Vijeću sigurnosti dozvolila sankcije svom savezniku Narodnoj Republici Koreji govori sve o ratnoj strategiji, jer Sjeverna Koreja ima fizičku granicu s Kinom preko koje se uvijek može najnužnije opskrbljivati režim u Pjongjangu.

Kao promatrači svjetskih zbivanja ne možemo se oteti dojmu, da u zapadnim medijima postoji tendencija osuđivanja komunističke Sjeverne Koreje, npr. stalnim izvještavanjem zapadnog tiska i zapadnih mas-medija općenito o navodnim užasnim koncentracijskim logorima na sjeveru korejskoga poluotoka, iako o tome nema konkretnih dokaza osim rijetkih prebjega sa Sjevera koji svjedoče o logorima, s tim da se takve vijesti trebaju uzeti s rezervom, i razlikovati radne logore od logora smrti kao što je bio onaj u Auschwitzu; uglavnom, zapadni mediji u našemu mozgu nastoje stvoriti anti-komunstički misaoni sklop kad je u pitanju Sjeverna Koreja, i mi bi sada trebali navijati za zapadnu demokraciju i slobodu protiv komunističkog totalitarizma u Sjevernoj Koreji, kao da Kina nije komunistička i totalitarna, ili kao da je liberalni Zapad baš demokratski i slobodarski.

Zašto bismo navijali za Zapad koji ima dugu povijesnu tradiciju suradnje s komunizmom?

Spisak zapadne suradnje s komunističkim ubojicama je podugačak: Sjetimo se samo toleriranje logora u bivšoj Titovoj Jugoslaviji, posebno koncentracijski logor na Golom otoku koji je „radio“ sve do 1987. godine, dakle, sve do dvije godine pred pad komunističkog Berlinskog zida koji su istočnonjemački komunisti zvali „antifašističkim zaštitnim zidom“, i sjetimo se udbaških ubojstava hrvatskih emigranata na Zapadu koji je taj isti Zapad demokracije i slobode tolerirao. Onda imamo suradnju američkih kapitalista (Rockefeller and Co) sa boljševicima nakon Prvog svjetskog rata, i diplomatsko priznanje Sovjetskog Saveza od strane Sjedinjenih Američkih Država usred komunističkog staljinističkog genocida (Holodomor) u Ukraini 1934. godine, ili suradnja Britanaca sa boljševicima za vrijeme Oktobarske revolucije i građanskog rata u Rusiji kada je London zabio nož u leđa svom vlastitom ratnom savezniku, Carskoj Rusiji, i podržao krvoločnu bandu Lenjinovih boljševika koji su imali podršku i od Nijemaca koji su u cijelosti za 100 milijuna njemačkih Reichsmaraka u zlatu financirali svog tajnog agenta Lenjina i Oktobarsku revoluciju. Ili, sjetimo se suradnje Zapada sa Staljinom u Drugom svjetskom ratu iako je bilo poznato već tada da je staljinistički režim tridesetih godina 20. st. pobio preko 10 milijuna ljudi u Sovjetskom Savezu. Onda imamo politiku detantea s komunističkom Kinom početkom sedamdesetih godina kada je predsjednik Nixon uspostavio diplomatske odnose s Pekingom, i kada su S.A.D. iz Vijeća sigurnosti UN izbacili svog saveznika, kapitalistički Tajvan koji je zamijenjen Narodnom Republikom Kinom, u zamjenu za otvaranje ogromnog kineskog tržišta za anglo-američke tvrtke, i za Zapad općenito. Iza tog poteza stajao je izvršni politički čelnik masonerije, Henry Kissinger. Ljudska prava u komunističkoj Kini nikad nisu Zapadu bila istinski važna, važan je jedino profit – preko leđa išibane poslušne robovske radne snage u komunističkoj Kini, i okupiranih i tlačenih Tibetanaca.

Povijest izdaje Zapada je podugačka, možemo se prisjetiti kako su Amerikanci ostavili na cjedilu snage nacionalističke Kine u građanskom ratu (maršala Čang Kaj Šeka), kada su im u ključnom trenutku nakon Drugog svjetskog rata uskratili vojnu pomoć (iako su im bili službeni ratni saveznici u borbi protiv Japana), i iza njihovih leđa naoružali komunističke pobunjenike Mao Ce Tunga; ista uspješna operacija izdaje saveznika iskušana je odmah nakon Prvog svjetskog rata za vrijeme građanskog rata u Rusiji kada je zapadna vojna koalicija izvršila desant u Rusiji, pod izgovorom suzbijanja Crvene armije, ali nikada se istinski nije sukobila sa crvenoarmejcima (samo je umirila savjest svoje javnosti), nego naprotiv, na sjeveru Rusije u području Murmanska je pod stražu stavila veliko tajno vojno skladište bivše Carske Rusije, i oružje podijelila boljševicima odnosno Lenjinovoj bandi. Cijenu za ovu uslugu je Lenjinov režim vratio u koncesiji za crpljenje nafte na Kavkazu, dakle, u Sovjetskom Savezu, koju su dobile naftne tvrtke John D. Rockefellera i britanske naftne tvrtke. Poslije će Staljin za vrijeme diktature likvidirat sve žive vodeće pripadnike Oktobarske revolucije da prekine bilo kakav kontakt masonerije s njegovim crvenim carstvom koje je naoružao do zuba, ali zbog stalnih čistki oficirskoga kadra gotovo izgubio rat s Hitlerom da mu Zapad nije pomogao ogromnim isporukama u ratnome materijalu, što je jedini razlog da je Staljinova vojska na koncu umarširala u glavni grad Trećeg Reicha, i silovala 100 tisuća Berlinčanki, i sveukupno dva milijuna Njemica na području pod okupacijom Crvene armije.

Uglavnom, zapadna propaganda nas uvjerava da je komunizam zao, što taj sustav i jeste, ali istovremeno ispod stola, a nekada i javno i besramno Zapad surađuje s komunistima, kao npr. nakon pada Berlinskog zida s komunistima iz bivše istočne i jugo-istočne Europe odnosno bivše Jugoslavije, a i dan-danas Washington radije podupire u Republici Hrvatskoj bivše komuniste, čak i udbaše (Budmir Lončar, osnovano osumnjičeni višestruki udbaški ubojica nedavno bio na tzv. Molitvenom doručku u Washingtonu), nego demokrate i konzervativnu nacionalnu desnicu, što je i logično, jer iz pakta sa đavlom Zapad uvijek izlazi kao pobjednik i profiter, s tim da je na koncu pitanje, tko je u cijeloj priči onaj glavni đavo, jer možda to ipak nije komunizam nego neoliberalni kapitalizam? S tim da moramo biti na čisto, velika nesreća za slobodne ljude ili one ljude koji teže slobodama, je i jedno i drugo, i (krupni) kapitalizam, i socijalizam/komunizam.

Napuštamo korejski poluotok, jer tu su stvari jasne, i idemo hitno u Europski parlament u Strasbourg, jer tamo još uvijek u valovima odzvanja govor esdepeovke s njezinom porukom da im ljudi trebaju vjerovati - njima, političarima, narodnim zastupnicima - kako si elita umišljeno tepa, a istovremeno narodima zabija nož u leđa, jer EU nije država naroda, nego 'građana', među kojima najveća prava imaju homoseksualci i krupni kapitalisti. Pametnome dosta!

„Pipl mast trust as“, apelirala je, ne možda hrvatska zastupnica, ali zastupnica RH u EU-parlamentu, na engleskom jeziku, jer hrvatskog jezika se vjerojatno srami, iako su EU-parlamentarni zastupnici očekivali govor na hrvatskom jeziku, da čuju kako taj jezik zvuči, pošto još nikada u povijesti nitko nije u tom parlamentu govorio na hrvatskom jeziku, a kada se pokazala konačno prilika, snishodljivi delegat SDP-a je opalila na engleskom, pa kud pukne da pukne… I puklo je na sve strane, pukli su od smijeha i Englezi, i Nijemci, i Talijani, i Nizozemci, i Poljaci, i Slovenci, što je, je, i mnogi drugi u EU-parlamentu. Međutim, ipak se dotičnoj reprezentativki Republike Hrvatske mora odati priznanje, jer je svoj govor precizno pročitala sa šalabahtera. No, krivo je uputila kritiku na račun autora priloga koji je na Youtube od njenog govora napravio Show, jer nije on sprdačinu napravio, nego ona, samo što toga nije svjesna, ili možda i jeste, pa glumi uvrijeđenu frajlu. Vjerojatno bi njen muž-udbaš bolje govorio engleski od nje.

Predstoji izbor novog pape koji, ako će bit sreće, neće odmah ukinuti Katoličku Crkvu po volji masonerije, ili je privesti liberalizmu, nego čeličnom metlom pospremiti prvo u vlastitom dvorištu, kao što je Isus šibom tjerao iz hrama u Jeruzalemu mjenjače novca i trgovce, a zatim uzeti mjeru Wall Streetu, ali to je samo lijep san dok ćemo vjerojatnije gledati propast i posljednjih moralnih ostataka Kristove crkve na Zemlji koju je Benedikt XVI nastojao spasiti, ali nije imao voljnih suradnika za svoj plemeniti cilj. Nevjerojatno jest, koliko je osnivač prevratničke tajne organizacije Iluminati, i aškenazi-židovski konvertit Adama Weishaupt, kojega je financirao vlasnik mjenjčanice iz Frankfurta na Maini, također aškenazi-židov, Mayer Amschel Bauer – Rothschild, bio u pravu kad je rekao da si čovjek ne može zamisliti koliko ljudi mogu biti naivni, i u kojoj mjeri ih se može kupiti papirnatim novcem čiju je vrijednost njegov financijer stvarao iz ničega.

Predstoje i lokalni izbori u opljačkanoj RH. Tu stvari stoje puno bolje nego u Vatikanu, jer tko god da pobijedi, nastavlja tamo gdje je prethodnik stao, što znači da SDP Titovu štafetu predaje Karamarku, ili Karamarko mora još malo čekati da postane Titov pionir pa da i on malo zasjedne u premijersku fotelju kao Jadranka Kosor koja valjda osamdesetih godina 20. st., kad je kao mlada članica komunističke partije SKH/SKJ boravila u kumrovečkoj partijskoj školi, nije ni u snu mislila da će jednog dana postati prva dama, i to još Lijepe naše, a ne Jugoslavije, jer u bivšoj Titovoj Jugoslaviji je bilo jako teško da bi se žena popela na vrh vlasti, npr. na mjesto predsjednice vlade odnosno ondašnjeg Saveznog izvršnog vijeća, što je uspjelo jedino Milki Planinc, ali uz dobar pedigre, naime, krvavo je na Kočevskom rogu zasukala rukave da bi jednog dana bila podobna voditi vladu partizanske despocije od Vardara pa do Triglava.

Kako je svijet mali da se u toj istoj nekadašnjoj školi komunističke partije u Kumrovcu za vrijeme velikosrpske agresije smjestio izbjeglički val etnički očišćenih Vukovaraca, što je simbolika, jer su komunisti bili specijalisti u etničkom čišćenju, bilo kao partizani, bilo kao partijci i očeličeni marksisti u Hrvatskom proljeću. Naravno, danas se nitko toga ne sjeća, jer komunista u nas nije ni bilo nego samo i isključivo „antifašisti“, doduše tek od 1990. godine, ali nikad nije kasno. Domaći komunisti u Hrvatskoj su se po tom pitanju ugledali u četnike u Srbiji koji mijenjaju strane onako kako velikosrpskim interesima odgovara. Na koncu „sin Titova partizana“, predsjednik Josipović, i četnički vojvoda Toma Grobar odlično surađuju iza kulisa, a uskoro i javno, jer to je imperativ Bruxellesa koji upravo dijeli nezavisno Kosovo, nudeći Beogradu sjever Kosova kao što su Srbima u Daytonu ponudili sjeverozapadnu i istočnu Bosnu. Lako je dijeliti kad ne dijeliš svoje – tako su prošli i Česi u Münchenu 1938. godine kad je umišljeni Zapad proglasio svjetski mir, da bi svijet samo nakon godinu dana završio u svjetskom ratu.



Trenutak istine u Hrvata

Ovdje na Crnom blogu komunizma smo pisali o promašenosti dodjele Nobelove nagrade za mir Baracku Obami. Konačno je norveški odbor za dodjelu Nobelove nagrade neformalno pozvao Baracka Obamu da vrati Nobelovu nagradu za mir, jer nije uspostavio mir nego je nastavio s ratovima tamo gdje je njegov prethodnik Bush stao; priznali su članovi Odbora da su američkom predsjedniku dodijelili nagradu isključivo na osnovi njegove retorike u predizbornoj kampanji; stvarno, naivnosti nema granica.

CBK


Post je objavljen 12.03.2013. u 17:51 sati.