O duši slavonskoj mi zboriš, a ja se osmjehnem onako široko k'o što je šor naš šokački bio. Rođena u tom šoru šokačkom nikada nisam ime ulica pamtila jer znalo se znalo, koja je kod groblja, koja kolodvorska, a koja iza parka, pa šokadija moj prvi dom. Kako smo pjevali vrteći se u kolu, „Suho - Suhopolje u četiri ćoška u tebi je stanica i pošta“. O toj mi govoriš duši. Ona je sve mirise proljeća pospremila, zapisala za ove dane kada se sjećanjima vraćamo bezbrižnom odrastanju, danima prvih ljubavi i razočaranja. Kada bi drveće govoriti moglo što bi sve otkriveno bilo? Ovako još samo na ponekom starom stablu u parku našeg mladenaštva stoji urezano srce i dva slova koje o već odavno zaboravljenoj ljubavi tajnu čuva. Duše se naše često rodnim selo šeću tražeći one poznate staze, poznate ljude, tražeći one mirise koje smo pospremili kao putokaz povratku. Ali neki su novi ljudi preorali naše staze, svojim su stopama naše prekrili, putokaze naše zamijenili i sada lutamo tražeći sebe izgubljene u želji za još jednim malim djelićem postojanja nas tamo u tom selu slavonskom. O duši slavonskoj i ja tebi pišem i tužno je nama, koje smo živote svoje ponijele dalje od sve ljepote kojom nas je Slavonija naša hranila, voljela, kojoj se sada kroz sjećanja vraćamo jedino kako možemo, jedino kako znamo, riječima dviju duša slavonskih.
(posvećeno Zdenki)
03.03.2013.
Post je objavljen 03.03.2013. u 08:38 sati.