Kada počinje izbor prijatelja između svih sa kojima smo se do tada ne razmišljajući igrali nemam pojma. Uglavnom negdje u šestom razredu, bar sada tako mislim, počeli smo se polako dijeliti po grupama. Naravno interesnim. Najprije djevojčice od dječaka, a zatim i među sobom. Jednostavno nismo više bili cjelina iako kao razred da. Da li sam bila povlaštena ili tek slučajnost da smo živjele u blizini Ona, ja, Maja i Veselka bile smo grupa za sebe. Ponekad nam se pridružila Dragica ali ona je bila u dvije grupe pa smo uvijek mislile kako će naše tajne prenijeti onoj drugoj grupi i jako smo pazile o čemu govorimo kada je bila s nama. Puno kasnije sam saznala kako ju ni oni nisu prihvaćali. Tako je u životu moraš se odlučiti. Naša mala grupa imala je tu čast vidjeti prvo ljubavno pismo. Sjećate li se prvog ljubavnog pisma. Ja da ali njenog, moje je došlo puno, puno kasnije. Čitala nam je na tajnom sastanku iza šupe za drva. Ne potpisani zaljubljenik je pisao kako bi joj rado poljubio usne ako mu ona to dozvoli. Još je naveo i mjesto gdje bi se mogli vidjeti a da nitko ne sazna. Možete zamisliti, odabrao je onaj isti peron gdje smo se stalno igrali, ali ipak iza željezničkih pragova. Njih je uvijek bio oveći štos jer su se stalno na pruzi neki morali mijenjati. Bilo je na tom čitanju grimasa, smijeha, ruganja i nagađanja tko bi to mogao biti. Nismo nikada saznali jer nije se pojavio a svi smo ga čekali.
Post je objavljen 20.01.2013. u 08:13 sati.