Ima nešto u toj čaroliji. Ples pahulja. Nečujno padanje,kao u najtišoj zimskoj noći ,uz samo pucketanje kamina... Probijaju se krupne pahulje,romantičnije od kišnih kapi...Raduješ im se poput djeteta,hvataš ih,ali one se ne daju.... Ruke su ti hladne,ali srce toplije...Postoji li put koji vodi do mjesta gdje one vječno padaju... Gdje njihov raskošan plašt nikada ne prestaje...a srca titraju nekom drugom toplinom,koju ne može slediti ni najjača zima... Svijet gdje jedino rukavice priječe da se ljudi dodirnu i osjete...svijet u kojem se blagdanske lampice nikada ne gase...svijet u kojem nebo nikada nije potpuno mračno... Da,to je ta pahulja... Ona koja može taknuti srca,a neće se nikada otopiti... Ona koja zove i nasitniju čežnju... ona koja miriše na neke zaboravljene uspomene...ona koja budi i najzaleđenija sjećanja...ona koja je otmjena,poput princeze...ona koja spaja srca,bez obzira na sve...
Post je objavljen 16.01.2013. u 15:15 sati.