Pregled posta

FRANJO TUĐMAN

10.12.1999. - 10.12.2012.

Franjo Tuđman bio je u Drugom svjetskom ratu u partizanima, i nakon pada Berlinskog zida prvi predsjednik Republike Hrvatske. To su jedine dvije povijesne činjenice oko koje među domaćim simpatizerima, i kritičarima pokojnog Franje Tuđmana nema prijepora. Sve ostalo glede njegovo povijesnog lika i djela predmet je diskusije u hrvatskom društvu koja će još dugo trajati. Već činjenica da je sve ostalo predmet diskusije čini Franju Tuđmana kontroverznim, a i to je već prvi kamen spoticanja, jer, neki će reći da on nije kontroverzna povijesna ličnost. Međutim, takovo stajalište vrijedilo bi samo da su o njemu izrečene sustavne neistine i klevete, kao npr. o pokojnom ubijenom Zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu, blaženom Alojziju Stepincu kojeg neki kritičari nazivaju „kontroverznom povijesnom ličnošću“ iako u njegovom liku i djelu nema kontroverzija ili prijepora i nesuglasica, jer se kritike temelje na lažima o njemu. Njegov lik je svijetli, za života bio je hrabar, a njegovo djelo vrijedno je poštovanja, i trajno je.

Prijepor (kontroverzija) oko Franje Tuđmana odnosi se na to je li ili nije hrvatski „George Washington“ ili utemeljitelj hrvatske države, zatim, je li ili nije bio pristaša podjele Bosne i Hercegovine i sudjelovao u njezinoj podjeli, je li ili nije bio autoritaran i diktator na položaju predsjednika RH, je li ili nije dao krivotvoriti izbore devedesetih, je li ili nije de facto protuustavno postao po treći puta predsjednikom Republike iako Ustav propisuje da se može predsjednikom postati samo dva puta, zatim, je li kriv ili sukrivac za pljačkašku pretvorbu i privatizaciju, zatim, koga je predsjednik Tuđman uništavao, Srbe, ili Hrvate, je li unaprijedio demokraciju ili je sputavao demokratske procese, je li unaprijedio pravnu državu ili ju je kočio, i uništavao, nadalje, je li bio zločinac ili nije, je li uništavao oporbu ili ju je uvažavao i štitio, je li kršio medijske slobode ili ih je unapređivao, je li bio jak ili slab državnik, je li bio branitelj Hrvatske, ili je obrani vezao jednu ruku, zatim, je li bio iskreni preobraćenik od borbenog ateista, boljševika i komunista, do katolika i demokrata, i je li kriv za optužnicu haaškog suda protiv generala Gotovine ili je svojom politikom zaštitio svoje generale, tako i Antu Gotovinu, je li branio ustavni poredak Hrvatske ili ga je uništavao i ugrožavao, i na koncu, je li osigurao Hrvatima nacionalnu sigurnost i državnu nezavisnost na duži rok, ili ju je doveo u pitanje. To su sve pitanja oko kojih će se još godinama, možda i desetljećima voditi rasprave i svađe, kao i oko poglavnika ustaškog pokreta i N.D.H., Ante Pavelića, kojeg neki kuju u zvijezde, dok ga drugi sotoniziraju. Također u hrvatskom društvu ne postoji konsenzus oko lika i djela Josipa Broza Tita, nažalost niti oko Oca domovine Ante Starčevića.

Iako se ovdje na ovom blogu ne može eksplicite na sve prijepore dati odgovore, jer bi to zahtijevalo desetke stranica teksta, možda i stotine, ipak se može dati jedan pregled lika i djela Franje Tuđmana na osnovi povijesnih činjenica, a svakome je na volju o njemu zaključiti što misli kakav je bio politički život Franje Tuđmana.

Franjo Tuđman u partizanima nije bio pripadnikom narodno-oslobodilačkog pokreta, niti hrvatskog pokreta, jer partizanski pokret nije bio narodno-oslobodilački, nego jugoslavenski i porobljivački, dakle, zločinački. Iako toga u svojoj mladosti možda nije bio svjestan, zaslijepljen lažnim idealima, i iluzijama, bio je pripadnikom zločinačke organizacije komunističke partije i partizanskog pokreta koji je uništavao hrvatsku državu, anti-komuniste, i nekomuniste, odnosno demokrate i građanstvo, Katoličku crkvu i vjernike, hrvatski nacionalno orijentirane Hrvate, i sve političke neistomišljenike komunista, uključujući slobodu javne riječi, i pravo naroda na samoodređenje. Zbog toga se hrvatskom narodu i građanskoj starčevićanskoj Hrvatskoj nikad nije ispričao, naprotiv, ponosan je na to svoje nedjelo, čak je za totalitarni komunizam koristio u samostalnoj Hrvatskoj pojam kojim je zamaskirao zločinački komunizam nazivajući takvu ideologiju i politiku „antifašističkom“, čime se rugao zdravoj pameti.

Franjo Tuđman se u Drugom svjetskom ratu borio za komunizam, i Jugoslaviju; kao politički komesar u partizanima bio je boljševik i staljinist/titoist, ukratko rečeno - marksistički fanatik, i svoj generalski čin u Jugoslavenskoj armiji zaradio je svojom desetljetnom protuhrvatskom djelatnošću, dok je prethodni visoki ratni čin majora zaradio kao borac protiv hrvatske države, a generalske zvjezdice kao sudionik progona Hrvata u “Bleiburgu i na Križnom putu“; naime, od veljače 1945. godine je Franjo Tuđman bio član Vrhovnog štaba na čelu s maršalom Titom. Većinu svog života je F. Tuđman bio na tamnoj strani povijesti, i bio je u zabludi, i dobrim dijelom je u zabludi ostao do kraja svog života. Kaže se – Kad Bog nekoga vodi u zabludu, prvo mu oduzme pamet. To se dogodilo Franji Tuđmanu. Većinu svog života služio je Beogradu, i stranim centrima moći, sve do Moskve i natrag.

S vremenom je Franjo Tuđman evoluirao, odbacajući neke laži jugo-komunističkog režima, poput notorne laži o broju žrtava jasenavačkog logora, i prihvaćajući hrvatski jezik nasuprot komunističkoj kovanici o „srpsko-hrvatskom“, zatim, odbacujući jugoslavenski unitarizam, i prihvaćajući vrijednosti Hrvatskog proljeća čiji je osobno bio aktivnim sudionikom, i zbog zalaganja za istinu i pravdu bio zbog verbalnog delikta osuđen od totalitarnog jugoslavenskog pravosuđa na zatvorsku kaznu, iako na blagu kaznu u odnosu prema drugim bivšim komunistima, i nekim nekomunistima. Međutim, nije izvukao pouku iz tog razdoblja njegovog života kada mu je staljinistički titoizam uništavao život, te će poslije, opet došavši na vlast, drugim ljudima, uz to dokazanim hrvatskim domoljubima, dati montirati sudske političke procese, i uništavat im njihove živote. Postao je disident komunizma, ali Tito mu nije dao „pakovati“ visoku zatvorsku kaznu; nakon Titove smrti ponovo će biti osuđen iz političkih razloga na zatvorsku kaznu, iako opet na relativno blagu kaznu u odnosu na neke druge hrvatske disidente.

F. Tuđman nije bio klasični borac za ljudska prava, i demokraciju, nego više pobornik veće hrvatske samostalnosti u okviru Jugoslavije, a jugoslavensku ideju nije odbacio ni u vrijeme prvih demokratskih promjena 1989./1990. godine. Naprotiv, kao prvi predsjednik Hrvatske demokratske zajednice je zajedno sa Stjepanom Mesićem, i Josipom Manolićem, u program nove stranke HDZ ugradio opciju stvaranja jugoslavenske konfederacije, dok program o hrvatskoj nezavisnosti u programskoj deklaraciji Hrvatske demokratske zajednice iz 1989. godine nije postojao. (Jedini takav program, od svih političkih stranaka, o hrvatskoj nezavisnosti, imala je Hrvatska stranka prava pod vodstvom Dobroslava Parage.)

Franjo Tuđman do kraja života nije odbacio ni Tita kojeg je smatrao „najvećim državnikom Europe“. Pametnome dosta!

Također nije dao donijeti zakon o lustraciji, niti je iz javne službe RH dao udaljiti bivše komuniste i udbaše, naprotiv, upravo s takvim bivšim kadrom ex-Jugoslavije popunio je državne strukture Republike Hrvatske, i to na najvišim i najvažnijim položajima, od kojih su neki i dan-danas ostali na vlasti ili se ponovo vratili na vlast, ili se griju na vatrici vlasti iako su za vrijeme Titove Jugoslavije sudjelovali u kršnju ljudskih prava i progonima, neki i u ubojstvima hrvatskih emigranata koji su se zalagali za slobodu.

Novinarskom tajkunu i novinaru iz doba socijalizma, Ninislavu Paviću, je htio prodati zagrebački ondašnji oporbeni Radio 101, a Mirka Galića, nositelja jugoslavenskih državnih odličja, dao je postaviti na čelo Hrvatske radio-televizije, u čijem rukovodstvu su i inače u Tuđmanovo vrijeme bili samo bivši komunisti, iako je Hrvatska većinski katolička, a tako je bilo i nakon Tuđmanove smrti sve do danas.

Paradoks jest, iako je predsjednik Tuđman bio vatreni titoist do kraja svog života (njegov autoritaran režim nije dozvolio ni promjenu imena Trga maršala Tita, u Zagrebu), titoisti su ga u Republici Hrvatskoj mrzili i prezirali, jer nije branio Titovu Jugoslaviju do posljednje kapi krvi, nego je prihvatio realnost, odnosno raspad komunizma i SFRJ, a čak je i u tim uvjetima predlagao u međunarodnoj i domaćoj javnosti, i na razini razgovora s drugim čelnicima jugoslavenskih republika, konfederalni preustroj Jugoslavije, a ne hrvatsku samostalnost iako je dvije riječi, „hrvatska samostalnost“, stalno koristio u svojoj retorici, ali radi obmane hrvatskog biračkog tijela; to mu npr. strani kritičari ne uzimaju kao plus nego prešućuju, i još ga k tome nazivaju „hrvatskim nacionalistom“, dok ga u velikosrpskim krugovima „krste“ i „fašistom“, a HDZ kao „fašističku stranku“, ali takova kritika mu ide samo u korist, međutim, hrvatski nacionalist nije bio, a hrvatskim domoljubom nikada nije postao iako je osobno mislio da je hrvatski domoljub, međutim, živio je u zabludi, i u zabludu vodio svoje pristaše; da je bio domoljub, onda ne bi uništavao neke hrvatske domoljube kao npr. Antu Paradžika, ili Blaža Kraljevića, i inače, pravaše, kojima se što šta neargumentirano predbacuje, ali hrvatsko domoljublje im se ne može poreći.

Franjo Tuđman nije bio omiljen među svojim partizanima, jer mu predbacuju da je u Drugom svjetskom ratu pokleknuo, i surađivao s ustaškim pokretom dok je bio u ratnom zarobljeništvu u kojem je navodno ustašama izdao svoj „zagorski partizanski“ odred kojemu su hrvatske oružane snage postavile stupicu, i dobrim dijelom uništile u borbi. Međutim, to nije povijesno dokazano, iako mu se predbacivalo, direktno, ali i njemu iza leđa. Međutim, povijesno je dokazano da je predsjednik Tuđman omogućio nastavak cvjetanja titoizma u Republici Hrvatskoj što je kočilo demokratske procese, i uspostavu pravne države. Povijesna činjenica jest također, da je predsjednik Tuđman zataškao sve zločine komunizma, i pod državnu zaštitu stavio sve kazneno prijavljene partizanske ratne zločince, i komunističke zločince i udbaše, i zabranio ekshumacije hrvatskih žrtava komunizma. Nije imao srama biti pokroviteljem mnogih obljetnica proslava partizanskih jedinica, i čak je u državne praznike stavio obilježavanje 22. lipnja – dan iz 1941. godine kada su hrvatski komunisti objavili rat Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, i krenuli u šumu radi davanja potpore Sovjetskom Savezu od diktatora i masovnog ubojice Staljina.

Franjo Tuđman je kao predsjednik hrvatske države objavio aboliciju, odnosno pomilovanje za sve pobunjenje Srbe, i to još za vrijeme rata i velikosrpske agresije, te je još za vrijeme rata „normalizirao“ odnose s Jugoslavijom ili ono što je od nje ostalo.

Pravomoćna i konačna oslobađajuća presuda međunarodnog suda Ujedinjenih naroda, ICTY, u predmetu Gotovina, odnosno Oluja, dokazala je, iako se to znalo i ranije, da predsjednik Franjo Tuđman nije uništavao Srbe u Hrvatskoj, naprotiv, nakon što su na nagovor i uz prisilu vlastitog pobunjeničkog režima u tzv. Krajini pobjegli iz Republike Hrvatske, pozvao ih je da se vrate, i na koncu još za vrijeme njegovog života omogućio im povratak u domovinu koju su izdali, i dao im je odštetu za njihovu imovinu koja je dijelom uništena u neorganiziranim osvetničkim pohodima pojedinaca, i iz straha da će se vratiti, i jednog dana opet podići oružani ustanak, i sudjelovat u pokolju nad Hrvatima kao i 1990./1991. (Ono što su pobunjeni Srbi radili 1991. godine, radio je Franjo Tuđman zajedno s njima 1941. godine.) Uoči Oluje je predsjednik Tuđman bio spreman pobunjenim Srbima u Hrvatskoj čak dati državu u državi, pristavši na zločinački međunarodni Plan Z-4 o stvaranju konfederalne Republike Hrvatske. Jedino što predsjedniku Tuđmanu ide u povijesnu korist kad su u pitanju Srbi jest činjenica, da je u novom hrvatskom Ustavu Srbima u RH oduzeo konstitutivni status naroda, i dao im kulturnu autonomiju sa statusom nacionalne manjine, što je europski standard. Sve drugo u svezi Srba, uključujući pomilovanje za oružanu pobunu, narušavalo je hrvatske nacionalne interese. Oluja nad tzv. Krajinom nastala je tek nakon što je srpski pobunjenik i zločinac Milan Martić bahato odbio Plan Z-4 kojeg je prihvaćao njegov “vožd“ Slobodan Milošević. Oluja se trebala dogoditi već 1992. godine, ali ju je Tuđman odgodio, i doveo u pitanje pozvavši UNPROFOR u Hrvatsku - međunarodne mirotvorne snage koje su se stavile na crtu razgraničenja između velikosrpskih pobunjenika i srpskog agresora i osvojenog hrvatskog teritorija, i hrvatskih branitelja i slobodnog teritorija.

Franjo Tuđman je na cjedilu ostavio Hrvate u Bosanskoj krajini, i Bosanskoj posavini kao i u Podrinju, i pristao na podjelu Bosne i Hercegovine koju je aktivno dijelio. O tome svjedoči njegova politika prema Bosni, i akti poput proglašenja “Hrvatske Republike Herceg-Bosne“, u lipnju 1993. godine, kao i političko ubojstvo generala i člana Glavnog štaba Armije BiH, i zapovjednika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) u Republici Bosni i Hercegovini, od 9. kolovoza 1992. godine, kojeg su ubili pripadnici Kažnjeničke bojne Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koji su stajali pod Tuđmanovim zapovjedništvom preko njegovog upravitelja u zapadnoj Hercegovini, udbaša Mate Bobana. HOS je branio RH i BiH od velikosrpske agresije, dok je za predsjednika Tuđmana HOS bio „paravojna organizacija“, a hrvatski branitelji odnosno dragovoljci i bojovnici Hrvatskih obrambenih snaga proglašeni od Tuđmanovog režima „fašistima“, jedna etiketa koju je pravašima i hosovcima „lijepio“ i veliksorpski režim Slobodana Miloševića.

Predsjednik Tuđman je na cjedilu ostavio herojski grad Vukovar, i hrvatske branitelje i civile u njemu, a nakon pada Grada je branitelje još i oklevetao, a neke i dao premlatit u zatvoru od svoje udbaške vojne policije, i pripadnika udbaške vojne tajne službe SIS. Pokojni, i na Ovčari ubijeni, Siniša Glavašević o toj Tuđmanovoj veleizdaji svjedočio je u Oporuci Vukovara, a o tome svjedoče i drugi Vukovarci, hrvatski branitelji, i Dobroslav Paraga kojemu je predsjednik Tuđman pred Vojnim sudom RH montirao politički sudski proces u staljinističkom stilu, i razbio pri tome zube na takovim lažnim optužbama i klevetama protiv žrtve komunizma Dobroslava Parage, ali nije mu se ispričao, niti zatražio oprost što ga je uništavao, a u biti ne samo njega, nego budućnost hrvatske mladosti.

Predsjednik Tuđman je Paragu lažno optužio kao navodnog glavnog krivca za pad Vukovara, iako je Dobroslav Paraga bio doslovno jedini hrvatski političar koji je Vukovaru pružio vojnu pomoć za vrijeme opsade i napada tzv. JNA i četničke bande. Na koncu je predsjednik Tuđman dao državnim udarom oteti parlamentarnu i oporbenu demokratsku Hrvatsku stranku prava, i dao je na zlouporabu osumnjićenom doušniku Kontraobavještajne službe JNA koji je glumio neofašista kako bi kompromitirao pravaštvo, a HDZ sa spektra ekstremne ljevice došao na umjetan način u politički centar. U biti, predsjednik Tuđman uništio je hrvatsku desnicu i konzervativnu demokratsku opciju na hrvatskoj političkoj sceni, i razbio je hrvatsko višestranačje, što je de facto protuustavni čin. Predsjednik Tuđman je tako uništenjem pravaša pod vodstvom Dobroslava Parage izravno omogućio Ivici Račanu i njegovoj partiji SDP, da nakon njegove smrti dođu na vlast, odnosno da se vrati na vlast, i da do danas uopće ne postoji djelatna i stvarna oporba vlastima.

Predsjednik Tuđman je odgovoran za smrt oporbenog vođe, dopredsjednika Hrvatske stranke prava i ratnog načelnika Hrvatskih obrambenih snaga, Ante Paradžika, koji je bio ne samo politički zatvorenik u bivšoj Jugoslaviji, anti-komunist, nego predsjednik Saveza studenata Hrvatske u vrijeme Hrvatskog proljeća 1971. godine, orijentiran prema demokraciji i ljudskim pravima, i nacionalnim pravima hrvatskog naroda. Starčevićanac Ante Paradžik, žrtva Tuđmanovog režima, bio je Hrvat, bio je vjernik, bio je intelektualac, bio je hrvatski državotvorac, hrvatski branitelj, i, uz Paragu, organizator hrvatske obrane od velikosrpske agresije. Paradžik je cijeli život bio protiv Jugoslavije, a za Hrvatsku. Za razliku od kukavice Franje Tuđmana, Ante Paradžik bio je hrabar čovjek.

Franjo Tuđman je u inozemstvu bio manji od makova zrna, dok je kod kuće pokazivao mišiće, obično se iživljavajući nad oporbom, ali ne nad svojim eks-komunistima oko Račana, nego nad žrtvama iz doba Hrvatskog proljeća, i nad nekomunistima.

Potpisivao je sve ugovore koje su mu strani čimbenici stavljali pod nos, i ogolio je tako hrvatsku nacionalnu sigurnost, a svoj sustav je tako postavio, da je samo 13 godina nakon njegove smrti Republika Hrvatska izgubila suverenitet, i danas je samo privjesak Europske unije, ili bolje rečeno, Lijepa naša nije više ni privjesak ni indijanski rezervat kao u Austro-Ugarskoj, nego vreća krumpira koju svatko u svijetu šupira kako mu je volja.

Uništenjem demokratske anti-komunističke oporbe uništio je i hrvatski suverenitet kojeg je ta oporba u stvarnosti omogućila i stvorila, stvorivši hrvatsku državu, dok je slavu za to pobrao Franjo Tuđman, a stvarni nositelji suvereniteta dobili metak u čelo, i bili oklevetani i mrtvi, ne samo dok su živjeli.

Na kraju života, ne samo da mu nije bilo dovoljno dijelit Bosnu i Hercegovinu, nego je predlagao i podjelu Kosova, dokazavši po tko zna koji puta da je sklon tihom savezništvu sa Slobodanom Miloševićem; dok je NATO bombardirao Srbiju, 1999. godine, NATO je zaprijetio i predsjedniku Franji Tuđmanu da će bombardirat most preko Dunava na granici sa Srbijom ako smjesta ne prestane Miloševićev režim opskrbljivati naftom, a tajna opskrba naftom funkcionirala je i za vrijeme rata dok je Srbija odnosno krnja Jugoslavija bila pod međunarodnim ekonomskim embargom zbog srpske agresije i genocida.

Trodiobu vlasti je predsjednik Tuđman tako poštivao da je po miloj volji mijenjao Glavne državne odvjetnike kao čarape, manje-više zato što su „zakazali“ u progonu Dobroslava Parage – njegovog jedinog pravog i istinskog oponenta na hrvatskoj političkoj sceni, dok su svi drugi navodni Tuđmanovi oponenti i protivnici lažnjaci i umjetne „veličine“ koje profitiraju od činjenice što je Dobroslav Paraga i dan-danas pod medijskom blokadom. To je npr. izdašno iskoristio Stjepan Mesić, praveći da da je bio veliki protivnik podjele BiH, i da se zbog toga razišao s Tuđmanom, dok je istina da se s njim razišao, nakon što mu je izdašno pomagao u dijeljenju BiH, kad je saznao da haaški sud priprema optužnice protiv državnog vrha. Jedini koji je Franji Tuđmanu uzeo mjeru bio je Dobroslav Paraga koji se rodio na međunarodni dan ljudskih prava na koji je Franjo Tuđman preminuo, kao što su i ljudska prava Hrvata preminula danom dolaska „F.T-a“ na vlast 1945. godine, i agonija se nastavila i njegovim ponovnim dolaskom na vlast 1990. godine.

I da se ne zaboravi, sve hrvatske banke opljačkane su pod njegovom vlašću, a zatim u bescjenje prodane stranim vlasnicima, odnosno stranim državama i vladama, tako da je Hrvatska u samom startu izgubila svoj monetarni i gospodarski suverenitet. Brzo je zatim izgubila nakon njegove smrti i politički suverenitet.

Danas je Hrvatska bez suvereniteta, i nije slobodna, jer narod je slobodan samo kad je nezavisan. No, dok narod shvati da EU nije isto što i sloboda i nezavisnost, propast će i EU, i narod hrvatski. Kad general Markač danas radosno govori kao je Hrvatska napokon konačno slobodna, naivan je, i očito nije nešto primijetio što se dogodilo u zemlji dok je nevin robijao u svijetu.

Kad jednog dana istraživači budu bez emocija istraživali nestanak hrvatske nezavisnosti, doći će do zaključka da UZROK leži u Franji Tuđmanu.

Udbaši, eks-komunisti i Srbi mogu Franji Tuđmanu iz zahvalnosti podić veliki spomenik umjesto što ga psuju i mrze, jer, da nije bilo Franje Tuđmana, Hrvatska bi danas bila jako kao u doba kralja Tomislava, a tada je bila najjača u svojoj povijesti. Može se reći da je Republika Hrvatska danas više slaba nego NDH u svoje najslabije doba, u lipnju 1941. godine kada je doživjela dvostruku i paralelnu oružanu pobunu četnika i partizana, i terorizam oba pobunjenička tabora nad hrvatskim narodom - nad civilima i seljacima. RH je danas više zavisna nego NDH u trenutku potpisivanja Rimskih ugovora (odstupanje većine Dalmacije sa Splitom), a nalazi se u istoj agoniji kao i NDH u travnju/svibnju 1945. godine koju joj je priuštio poglavnik Ante Pavelić koji, iako slab državnik, bio je ipak jači državnik od Franje Tuđmana, iako je to slaba utjeha. Ne piše bez veze u Bibliji: Izraele, propast leži u tebi!

Dokle god će postojat mitovi o poglavniku Paveliću, maršalu Titu, i vrhovniku Tuđmanu, Hrvatska neće doživjet slobodu. Sloboda počinje s oslobođenjem od mitova. Badava Franju Tuđmana uzimati kao centralnu figuru hrvatske nezavisnosti kad on to nije bio, tako da se s lažnjakom ne može danas-sutra čvrsto stajat na nogama, kao što ni kuća ne može opstati na temelju od stiropora.

Ponavljamo stih velikog njemačkog pjesnika Johana Wolfganga Goethea iz prethodnog posta: Nitko nije veći rob od onih ljudi koji misle da žive u slobodi!

Sloboda inače počinje s autonomnim razmišljanjem, a ne papagajskim ponavljanjem gluposti o Franji Tuđmanu koje predstavljaju nekritičko veličanje lika i djela koji to za života nije bio. Na koncu, Franjo Tuđman i njegov udbaški HDZ od 1990. do 2000. nije dozvolio višestranačku kontrolu izbora. To su radili samo još totalitaristi poput Josipa Broza Tita koji su sami kontrolirali izbore, i redom ih dobivali s nadmoćnom većinom, tako i „veliki“ izborni pirov pobjednik Franjo Tuđman.


Mnogo lakše Hrvatima bi bilo da je Paraga usmjerio HOS protiv Tuđmanove despocije i srušio ga na bajunetama s vlasti, a kukavica kakav je „Francek“ bio, odmah bi i kapitulirao, no, naravno, teško je bit general poslije bitke, i pametniji od pape. No, Paraga je bio demokrat i borac za ljudska prava, a ne nasilnik kao Franjo Tuđman. Dok to sve Hrvati shvate nestat će i njihovo ime, i zemlja za koju su krv prolijevali dok se njegova elita gušila u privilegijama, i opterećena služenju stranim silama na štetu vlastitog naroda kojeg je pljačkala. Franjo Tuđman, ne samo da je bio dio te elite, koja i danas vedri i oblači Hrvatskom, nego je toj eliti omogućio dugogodišnji, gotovo trajan život – za jedan život previše!

CBK



Post je objavljen 11.12.2012. u 00:19 sati.