Jučerašnjeg dana se najradije ne bih sjećao, tako sam razmišljao cijeli dan, kakav sam blento i glupson i još sto drugih užasa. I kako se to nešto uvijek potrefi, ne znam što je to, valjda je normalno da te život našamara jednom godišnje da te podsjeti da moraš biti pažljiviji, koliko god se trudio ne valjaš, a pogotovo sada kad trebam biti siguran i pouzdan. Jer ako nisi svaki korak koji napraviš u životu, sve što kažeš je nekako blijedo, nemaš prava ni da želiš nešto raditi, niti izlaziti, nazdravljati s prijateljima. Da se samopouzdanje može kupiti kao sirup ili nekako, pa da svako jutro uzmeš žličicu. Možda se može istrenitati, kao taksist kad stane pred ogledalo...iako mislim da nikom ne treba ni sirup, ni trening čak, nego moraš biti zadovoljan i vjerovati sebi, jer u protivnom nisi nizašto. Vjerovati sebi, ali ne sad da se umisliš nešto, pa više ništa ne vidiš ispod nosa....onda dolazi i samopouzdanje, pravi frajeri znaju i blefirati, naravno, za takve stvari potrebno je silno znanje i iskustvo, sve što ja nemam. Ok, nije da nemam, ali znam da se moram još puno truditi...ma cijelu noć sam se vrtio i sto filmova izvrtio. Onda je došlo jutro i novi dan i kako god se osjećao vidiš da moraš hodati, komunicirati, obavljati stvari... A jedan dan donese brdo izazova i pitanja, kako ćeš riješiti ovaj problem, da li je brže ići negdje vozilom ili pješke, da li si sve odradio kako treba i sa primjerenim poštovanjem, kad sjedneš za stol, koliko ćeš pojesti, popiti, usput se dogodi još stotine drugih misli. Uglavnom, velika je sreća sjesti za stol, nebitno, jel radni, birtaški ili blagdanski...kakav god da si...pojma nemam, da sam neki vitki, samopouzdani frajer, možda bi bio totalni kreten, nadam se da ipak nisam, a možda bi bio Alan Ford ili Paul Newman, on je onako, baš kul...
Post je objavljen 06.12.2012. u 22:07 sati.