Tog jutra, kada je Barack Obama postao prvi put stanovnik Bijele kuće, plakala sam od sreće. Probudila sam se neuobičajeno rano, i ne samo zbog tog, nego da dočekam majstora koji je taj dan moje zidove obojio u bijelo. Napisala sam i dobila niz lijepih poruka uz prvu kavu i glas Frank Sinatre. I na blogu je ostao trag moje probuđene nade.
Jutros sam ustala nešto iza devet i nakon popijene kave upalila radio. Loše sam spavala, tako da me ni jedna vijest nije uzbudila. Misleći o sebi, sjetih se usput kako je američka državna tajnica Hillary po stare dane „pustila“ kosu. Tim činom me podsjetila na jednu našu mlađu, ali ne i mladu saborsku zastupnicu, (ako ona to još jeste), kojoj je također za jednog mandata narasla plava kosa, što je meni bilo malo, onako, li-la.
Al' rekoh si: ma, što te briga, i pomislih na onu: De gustibus non est disputandum.
Odgovorih na jednu kratku poruku strogo privatne prirode i problematike i jedva se dovukoh do Frankie Boy(a):
(Uploaded on May 14, 2011dockkid)
Post je objavljen 07.11.2012. u 13:08 sati.