Marketing
"KVARNERSKI POLIPTIH" – Ante Zemljar
Danas sam zavirio u "Karolini riječkoj" dućanu u kojem se nekada prodavale dječje potrepštine, danas riječki izdavači po popularnim cijenam prodaju svoja izdanja. Na tim rasprodajama uvijek naletim na neko dobro štivo, koje onda za jeftine novce mogu kupiti.
Naletim na knjigu, "Kvarnerski Poliptih" autora Ante Zemljara, štivo za koje sam pročitao najavu ali nisam imao priliku doći do njega. Nisam znao da je tu knjigu izdao "Izdavački centar Rijeka", 2004. godine. Svakako da sam odmah posegnuo za tim ostvarenjem da vidim koje su tu teme okupirale prof. Antu Zemljara za još jednim romanom. Novih 335. stranica pisanog teksta.
Prelistavajući knjigu, prije nego se upustim u ozbiljno čitanje, odmah vidim da se prof. Ante Zemljar još jednom ulovio u vlastitu stupicu, u kojoj nikako da se riješi svoje prošlosti ili u najmanju ruku da je pusti na miru i da se povjesničari bave prošlim vremenima.
Ovih dana na paškim portalima tako i u Novom Listu objavljen je veliki članak Josipa Portade koji izvješćuje da je u Pagu na Dominikanskom trgu u Pagu održana 3. Manifestacija "U spomen na Antu Zemljara", gdje autor dalje navodi da ništa ne može izbrisati iz sjećanja dragog nam otočanina, Pažanina, književnika Antu Zemljara, primjer čovjekovog poštenja, borbe za pravdu i dostojanstvo.
"Naša Vila" bile su prve nezavisne novine čiji je prvi broj izišao iz tiska, 30.lipnja 1990. a kojih je glavni urednik tada bio Josip Benzia a već u prvom broju uvršeten je tekst: "Haronova sudbina Ante Zemljara" kojeg je demokratski potpisao A.S. Sljedeći broj "Naše Vile" štampan je 30.srpnja 1990. i u njemu izlazi tekst: "Bajka o putu velikog paškog revolucionara ili o revoluciji koja teče" kojeg potpisuje Boris Palčić. U broju 4. spomenute novine tada glavni urednik sa novim prezimenom, Portada u kolumni "Barometar" ustvrđuje: "Jedan mudar čovjek imenom Pascal jednom je rekao da su prošlost i sadašnjost naša sredstva, a budućnost da nam je svrha. U ovu se mudrost čovjek prije ili poslije uvjeri, osobito ako se bavi nekim javnim, bilo političkim, kulturnim ili nekim drugim poslom."
Eto uvjerih se u to !
Zbog napisanog komentara u toj istoj novini, profesor Ante Zemljar mi je skinuo pozdrav. Imao sam prigodu nekoliko puta se sresti sa njime u Rijeci, na tribinama na kojima je govorio i predstavljao svoja djela, ali me uvijek u velikom luku zaobilazio. Poglavito na moje reagiranje na intervju koji je dao Novom Listu od 4. do 6.srpnja 1990. kojeg ću ovdje donjeti u cijelosti. Zadnji puta sam ga sreo u Rijeci na groblju Kozala, gdje smo ispraćali zajedničku poznanicu i kada sam htio doći do njega kako bih mu kazao da je krivo shvatio moje reagiranje u "Našoj Vili", pogledao me ispod oka i okrenuo mi leđa. Tim činom znao sam da je to kraj naših odnosa.
Moram napomenuti da sam uvijek bio dragi gost u njegovoj kući, govorili smo o mnogim temama vezanim za Pag i zahvaljujući mu bio sam učesnik dviju najvećih kazališnih priredbi u hrvatskoj: "Dubrovačke ljetne igre" i "Dani hvaraskog kazališta". Jednako tako imao sam kod sebe na dva dana posuđene originalne Budakove nacrte paške čipke, kojih nažalost nisam uspio iskopirati, samo je od jednog uzet uzorak kojeg je šivala teta Marica Madonka i danas se sašiveni primjerak nalazi kod moje matere.
Za kraj donosim otvoreno pismo prof. Anti Zemljaru za intervju objavljen u Novom Listu od 4. do 6.srpnja 1990.
Štovani, profesore !
Nakon Vašeg intervjua ovom dnevniku očekujući da će se iz paških intelektualnih krugova netko oglasiti, naslućivao sam da će jedna važna kockica mozaične novinske teme biti izostavljena, a tada mozaik nema baš nekog izrazitog smisla.
Vjerujem, profesore da Vam nije svejedno nakon onoga što Vam se dogodilo sa kućom za odmor u Vašem Pagu. Bez obzira tko je to uradio, to je jednom rječju: vandalizam! Profesore, provajmo se sada malo približiti onome što ste u svom intervjuu izostavili i možda složimo mozaik.
Ono što ste Vi radili za naš Pag je svakako za pohvaliti u odnosu na one druge, koji su možda mogli i više od Vas a nisu ni približno toliko. S obzirom na Vaše ime i na Vaš renome koji ste tada uživali u Pagu, isto tako malo.
Svakako Vam se ovim putem zahvaljujem da sam sa pučkom dramom "Robinja", predstavljajući amatersko stvaralaštvo grada Paga, bio učesnik najvećih kazališnih priredbi u Hrvatskoj: "Dani hvarskog kazališta" i "Dubrovačke ljetne igre".
Priznavajući Vaš stvaralački rad i kroz pisanu riječ i kroz mozaike. Pažani moraju biti uz Vas zbog: "Mozaika", zbog "Ulice Propuha", zbog "Monografije o Pagu", zbog Vaših mozaika kojeg niti jednog niste poklonili svojem gradu, ali nikako zbog "Harona i sudbina". To je ta kockica mozaika koja nedostaje u Vašem intervjuu. Početkom 1989. godine posežem za knjigom "Haron i sudbine" misleći na još jedno Vaše djelo vezano za naš Pag, za naš kamen, našu valu, naše male kalete koje opisujete u prva dva romana. Međutim pišete nedorečeni dokumentarac u vrlo nezgodno vrijeme. Da bih upotpunio sliku tih povijesnih zbivanja, razgovarao sam sa nekolicinom Pažana koji su bili učesnici NOB-a, i svi su mi otprilike dali isti odgovor: "ako ova knjiga nije bila napisana neposredno poslije rata, ne vidimo svrhu čemu sve ovo. Što je bilo-bilo je. Bio je rat. U ratu vlada zakon jačega."
U ovom istom dnevniku na Dan ustanka 1985., počeo je izlaziti feljton "PAKAO U KAMENOJ PUSTINJI – ustaški koncentracioni logor Slana na otoku Pagu – 1941.", kojeg potpisuje Borislav Ostojić i Mihael Sobolevski u 47. nastavaka.
Dali su poslije trebale "Haron i sudbine"?, zasigurno, ne. Ne, zato što je knjigu izdala biblioteka "Svedočanstva" u Beogradu, decembar 1988., a štampao je Beogradski izdavački-grafički zavod. Ne, zato što ste izravno dali povoda onima koji su nas mrzili, koji nas mrze, ubijaju i protjeruju naše ljude sa svojih vjekovnih ognjišta, kako bi nam dokazali koju su oni patnju prošli, kako bi poduprli tezu o genocidnosti hrvatskog naroda, i kako bi što bolje iskoristili Vaš pisani tekst. I da nebi puno zaostali, oni su te iste godine napisali roman inspirirani Vašim tekstom o genocidnosti hrvatskog naroda. Rajko Lukač u romanu "Čipkarska škola", kojeg iste godine u Beogradu izdaje biblioteka Albatros u podnaslovu "Tjedan muke", na strani 7. piše, citiram:"Hagada koja slijedi, ima svoju predistoriju, štampanu u posljednjem svibanjskom i prvom lipanjskom broju Nedjelje ljeta gospodnjeg 1941. Prvi članak nosi naslov Zadnji trzaji Jugoslavije u Pagu. Potpisan pseudonimom Jofe, a napisani perom i stilom paškog kanonika i katehete Josipa Felicinovića." Roman završava podnaslovom:"Čekajući uskrsnuće mrtvih", na strani 199. piše sljedeće, citiram :"Kostur ove pripovijesti nađen je u polemički intoniranom rukopisu Ante Zemljara o logoru Slana na Pagu. Budući da su današnji čitaoci skloniji romaneskom štivu, iznijećemo ovdje kostur nenapisanog romana o Otu Vidanu, takođe izlučen iz rukopisa Haron i sudbine A.Z.-a".
U "Mozaiku" ste napisali: "Svaki početak kraj je dosadašnjem. Svaki konac početak je novog stanja ili kretanja, ako je čas sreće."
To je ta pločica u mozaiku o gradu koja se nije svidjela Vašim sugrađanima. Sugrađanima, da profesore, jer i sami kažete: "Svakome je grad onoliki, koliko ga je izgradio."
Štovani profeseore, 13. rujna 1992. u glaeriji s.Modesto u Rijeci je izlagao Vaš prijatelj iz Coma, Mario d'Anna kojeg ste jedno ljeto sa svojom obitelji smjestili kod moje majke u Pagu, izlažući svoje akvarele, koje je crtao i u našoj kući, sa jednom rukom, a izložbu je otvorio don. Branko Sbutega, kao doprinos žrtvi i patnjama hrvatskog naroda u Domovinskom ratu. Vas bilo nije. Tom prigodom don. Sbutega je kazao da je tu dio ilustracija koje su nastale nadahnute stihovima književnika , Pažanina, Ante Zemljara. Uspio sam doći do knjižice "Slika o stihu". U pogovoru te knjižice novinar i pisac iz Coma (Italija), Giorgio Cavalleri najavljuje: "Jedan "samotni" Hrvatski pjesnik, jedan otok i jedna sjajna serija akvarela." Tekst doista odiše hrvatski, ali u bilješkama o autoru stoji i ovo: "Već 1941. uključuje se u borbu za slobodu svoje zemlje, vjerujući u jedinstvenu Jugoslaviju koja treba mir i socjalnu pravdu." i to 1990. godine kada je cijeli svijet vidio da od jedinstvene Jugoslavije neće biti ništa. Jugoslavija je cijelog Vašeg života zla kob.
Štovani profesore, krenite u novi boj. Pokažite da sve ono što ste radili, radili ste iz ljubavi prema gradu u kojem ste rođeni, a ne iz koristi od svoga grada. Pag i Pažani znaju praštati, pogotovo svojoj djeci.
A, od povijesti profesore, nismo ništa naučili. Od nje se ne može graditi budućnost, ali se mogu uvidjeti pogreške i zablude. Nemojte opet, Ja sam nosio hrvatski barjak, Ja sam pisao o Bartolu Kašiću, Ja sam napisao monografiju o Pagu. Jeste ! Ali i to je nažalost povijest, profesore. Mnogi su i život dali kako za ono prošlo tako i za ovo "danas", ali i to je već pomalo povijest.
Profesore, ako uspijete složiti ovu mozaičnu kockicu u mozaik svojih zabluda, nadam se da će biti još onako divnih mozaika, kojima sam se istinski divio.
Počinje slava za tebe, grade !
Svukud te ima. Na brdu neklesan, po trgovima ruševan. Gore iskopan, dolje nedopjevan.
Dopjevajte ga, profesore !
Sa štovanjem ! B.M.
Nakon što pročitam "Kvarnerski Poliptih" moći ću donjeti neki sud o toj knjizi i napisati jedan osvrt na to.
Post je objavljen 25.08.2012. u 15:03 sati.