Postoje oni trenuci u kojima uporno pokušavam doći do nekog odgovora, zaključka, poučka, rješenja kakve magareće dvojbe ili Sfingine zagonetke. Sve uzalud. Što jače napinjem moždane vijuge, to su slabije šanse da dođem do rezultata.
Zatim blagonaklono popustim samoj sebi. Prestanem. Pospremim stvari u kutijicu i ostavim je na sigurno mjesto. Baš kao što dijete posprema svoje igračke. Nakon toga nastavljam odrastati.
Odraslo se odijevam, odraslo se ponašam, odraslo idem na posao, odraslo plaćam račune, odraslo se brinem...
Povremeno pomislim na kutijicu.
A onda, jednoga dana odgovor dođe i sam. Ali ne za vrijeme rasprave o dijalektičkom materijalizmu, ne u trenutku čitanja Temeljne metafizičke misli heraklitovske filozofije, nego na jednom običnom zidiću toplom od ljeta dok poput djeteta zamahujem nogama jer ne mogu dosegnuti tlo.
Udahnem mirise noći pomiješane sa smijehom i notama. Tada se sjetim odgovora. Svog odgovora iz kutijice. I nasmiješim se zvijezdama. Zajedno osluškujemo svemir...
Post je objavljen 23.08.2012. u 20:12 sati.