Znaš...često te se sjetim
Tvoja pisma su jedna od zaista rijetkih stvari koje nisam pokopala, poklonila vatri, sahranila, bacila vjetru..
Tvoj osmijeh i pogled bliskosti uvijek su podsjetnik na toplinu i nježnost
I dovoljno je ponekad da znam da postoje takve duše kao što si ti..
Postoje ljudi koji ostaju u nekom kutku naše duše
Ti imaš neko posebno mjesto u onoj mojoj točki na ramenu...
Ponekad protok vremena neupitno postaje tek točka nebitnog ali nemilosrdnog protjecanja života
Postajemo kao stariji i iskusniji..i znamo više
A znanje ima cijenu...propuštanja prilika kada nenadano dođu
Neki ljudi jednostavno ne odlaze...ne postoje okolnosti
Okolnosti su život koji se događa
Oni su često u našim snovima, mislima...pod kožom...
Ugnijezde se neprolazno u nekoj sakrivenoj kutiji misli pitajući se...
Da li?...Možda?
U nekom drugom paralelnom životu, jednom od mnogih..
Rijetki ljudi jednostavno zrače...sposobnošću da vole..
Ljubav nije osjećaj mada bi voljeli da je tako
Ona je jedinstvena sposobnost, divan talent
I oni znaju i ne mogu sakriti
Čita se iz svake njihove pore, iz kože, kose, pogleda, osmijeha
Ljubav je življenje života
Univerzalna sila koja teče...
Bez početka i kraja
I ja znam...i ne mogu više kriti..
Ni od vjetra, sunca, mjeseca, zvijezdanog praha, vilinskog plesa
Od svog odraza, sjene, pogleda, onog ukradenog osmijeha od sebe same..
Ne možeš nijekati..jer se vidi...
Post je objavljen 07.07.2012. u 23:27 sati.