Marketing
POZAKONI SAN SE !
Doša je i taj dan, da pred Bogon recen svoje sudbonosno „DA“. Znan da će bit više njih ki će reć: „ca se Bebiću merciš, kada si već jedan put bi pozakonjen“. To je istina od ke ne mogu pobignut, ali je isto tako istina da pervi puta kada san se pozakoni to svoje „DA“, nisam reka pred Bogon, pa san tako za crikvu bi nepozakonjen. Sakramenat ženidbe nisan ima.
Kada smo ja i Tea znali da ćemo se pozakonit, naša odluka je bila da to obavimo u Pag, u najbližen krugu fameje, i da to bude u Stari grad, pred likom Majke Božje od Staroga grada. Ta nan se želja i ostvarila. Sa don. Igoron Ikićen smo obavili i administrativne i vjerske obveze ke greju uz ovaj sakramenat, opet sam doša do spoznaje da u cerkvenim knjigama niman svjetovno ime, nego ime moga pok. deda Bebića. Tako lipo u kersnim knjigama piše da je Ante Maričević keršćen 27.08.1961. don. Igor je zamoli Teu da prilikom izgovaranja imena oslovi me sa: „uzimam tebe Ante-Branimir…“,tako je Tea i ucinla u Stari grad i malo iznenadila nazočne.
Imali smo dosta vrimena da sve parićamo i da sve bude onako kako smo zamislili. Od samog mista i obreda vjenjčanja, di ćemo pirovat, ki će nan svirat, ca će mo ist, kako sve ulipšat. Morala se izabrat nova roba, posebno za Teu. Kakve ćemo verice uzet, jer je to znak ki će nas pratit do kraja života.
Vinjčanje bi trebalo predstavjat jedan od najveselijih daogađaja u životu. Ceremonija vinčanja je ujedno i običaj. Znan da su običaji vinčanja različiti i regionalno drugaciji. Drugacije je to u Istri i na Labinštini kod Tee, a drugacije u Pag. Siguran san da vinčanje ima svoju tradiciju, ali da novi trendovi života daju nešto novo. Tribalo je to sve objediniti.
Vinčanje bi tribalo biti romantično obećanje, i potvrda virnosti. Vinčanje bi nam tribalo pružiti uspomene, ke ćemo pamtiti u dobru. Vinčanje je čin ka bi coviku tribala pružit uzbuđenje i radost, zajedništvo, primanje i davanje, pismu, sliku, dodir Teine ruke, okusi i mirisi vinčanja.
Smanon je bila moja fameja, otac i mat, brat sa ženon i sinon Mislavom i sestra sa mužen i kćeron Katarinon, te vječni boem brat moje matere, Ivo Madona.
Moj kum Williams ki je legenda rukometnog kluba „Zamet“ iz Rike, ne samo igračka, nego i ljudska, njegova žena Vesela, koja nije samo imenom Vesela, te Teina kuma, ka ima isto ime kako i mladenka, znači tri slova Tea, trudili su se da svojom nazočnošću i fenomenalnim držanjem upriliče ovu svečenost.
Prije samog obreda vinčanja natentali su me da ucinimo foto session, to je po modernom, a po naši je slikivanje pogradu. Jedva san zdura po onoj vrućini, kako je Tei bilo ne smin ni pomislit. Dala je sve odsebe, da i to ispada kako Bog zapovida.
Obred vinčanja je poce u sedan i pol popodne u crikvu „Uznesenja Blažene Djevice Marije na Nebo“ u Starom Gradu u Pagu, a predvodi ga je don. Igor Ikić paški ancipret, vrlo nadahnuto i krajnje ljudski.
Celo vrime obreda pratio nas je cerkveni zbor, u kome piva i moja mat, od ulazne pisme, pa kroz celi obred vinčanja. Posebnu hvalu dajemeo časni Miljenki Biočić, koja je okitila crikvu, a svojon Ave Maria dovela naša uzbuđenja na rub suza.
Nakon obreda vinčanja usljedilo je čestitanje, sa jako izraženim emocijama, pa do još jednog slikivanja u crikvi. Zajednička slika svih pirnjakov ispred crikve i nakon toga se slavlje nastavilo u konobi „Bodulo“ u gradu Pagu.
Od koktela dobrodošlice, pa do pervog tanca, vlasnik konobe „Bodulo“, gospodin Teo Bukša je spravom potvrdi da nije uzalud učitelj na Ugostiteljskoj škuli u Pagu.
Svadbena turta je vrhunsko umijeće okusa i vanjštine, gospođe Ljubice Meštrović, dok se za ženskine frizure i šminkanje brinula druga Ljubica, Jurčević.
Nešto više je za reć o našim sviračima. Ante Tičić-Doda i njegov sin Tonći ucinli su atmosferu ka će se dugo pamtit, ne samo kod svih nas ki smo pirovali, nego i kod svih onih ki su neposredno učestvovali u svemu ovome, špijali iza vrat. Lipo je bilo vidit da je svit kuntenat. Teo mi je reka da je ovo njihov pervi pir i verujen da su imali odlična iskustva sa namin, ali i sa Dodinovima, jer je u početku sve to uzima sa malo rezerve. Nakon rizanja turte iznenadi san svih svojin kratkin govoron a svoga mentora i glazbenog suradnika Antu, dove do razine ushićenja kada san mu pokloni sliku, koju do tada još niki ni vidi, kada smo i kako, zapoceli svoju glazbenu karijeru, vježbajući u „“Špital“ di je danaska, Gradska biblioteka. Doda je proplaka. Reka mi je posli:“sti san ti reć dvi besede,a li mi noge još klecaju koliko si me iznenandi““. Poželi bi svim mladencima da imaju takve glazbenike na svome piru. Pivalo se i kad je iće bilo na stol. Istrijani su pošli doma puni utisaka.
Za kraj ca reć? Bilo je lipo, bez komedije, sa puno pisme, sa ićen i pićen u izobilju. Bilo je i paških (sir i janjetina) i istarskih delicij (malvazija i medica).
Ovin puten moran zafalit svima onima od Splita, Rike, Šibenika, Istre, Amerike, Paga, Zagreba, Milana ki su čestitali i zaželili nan svako dobro.
Judi bilo je nezaboravno!
Post je objavljen 20.06.2012. u 17:26 sati.