Dok je za financiranje javnih ustanova relativno jednostavno naći privatnog partnera, u trenutačnim tržišnim uvjetima što je veći udjel komercijalnih sadržaja, to je taj postupak teži. Postupak je sljedeći: javni partner ulaže određenu nekretninu koja je izvan funkcije radi njezina stavljanja u funkciju. Budući da uglavnom nedostaju sredstva za obnovu, traži se privatni parter koji će s kapitalom i znanjem staviti predmetnu nekretninu u funkciju. Ciljeva je više: od nekretnine aktivacije građevinskog sektora, povećanja razine zaposlenosti - gledamo li daje čaša uvijek napola puna - te povećanja dugoročne razine zaposlenosti (uvijek se polazi od pretpostavke kako će funkcionalna nekretnina generirati radna mjesta - zato i takav naglasak na gradnju hotela) i posljedično stvaranje temelja održivoga gospodarskog rasta.
Odnos javno-privatnog partnerstva trebao bi biti, kako sama riječ kaže, partnerski ako se želi postići krajnji cilj. Dakle, nužno je da javni partner osigurava da vrijeme od ulaska u projekt do dobivanja dozvola bude minimalno. Novac ima svoju vrijednost i stoje dulje razdoblje od početka investicije do puštanja objekta u komercijalizaciju, to je i zahtijevani povrat veći - svaki investitor ima određene zahtjeve povrata na ulaganja, a s vremenom se stvara veći pritisak na izlaznu vrijednost koja se treba postići. Javno-privatno partnerstvo treba nužno sadržavati win-win elemente.
Post je objavljen 16.05.2012. u 10:29 sati.