Ponovo zavladale vrućine.
Prošli korizmeni dani i vrijeme je za hladnog 'Tomicu' na terasi 'Latere' pomislim i već me noge nose prema tom, za mene, ponajboljem kafiću u gradu.
- Još uvijek u korizmi? Ili…? – upita konobar koji me podsjeća na S. Maguire-a, jednog od vrhunskih igrača snooker-a, čim sam svoju 'starku' spustio na fotelju.
- …'Tomica', nadovezah se na njegovu rečenicu.
Uskoro je na stolu stajala orošena flaša s odgovarajućom čašom pa prvi put nakon korizmenih dana, koje sam nešto malo produžio, natočih tamno smeđu tekućinu praveći bogatu pjenu u širokoj čaši. Uspio sam popiti nekoliko gutljaja, kad opazih starog frenda, nešto mlađeg od mene. On za razliku od mene, koji imam dva sina, ima sina i kćer. Po faci mu vidim da mu nisu 'sve koze na broju'. Mahnuh da mi se pridruži. Na trenutak je zastao kao da se dvoumi hoće li prihvatiti poziv ili ne, ali ugledavši na stolu piće ipak priđe stolu.
- Bok, frend – rekoh – sjedni. Vidim da si tmuran po ovom lijepom vremenu. U čemu je problem?
- Opet svađa u kući – reče dosta ljutito i obraćajući se konobaru, koji je bio hitar 'ko tica', nastavi – molim i za mene 'Tomislavac'.
- Tko se svađa, ti i žena.
- Ma ne, snaha i supruga. Znaš da živimo zajedno. Nije im to prvi put. I opet zbog sitnice, kao zašto ona, snaha, nije mužu, tj. sinu ispeglala košulju.
- I što tu ima čudno. Sukobi između snahe i svekr(i)ve su 'normalna' stvar – tješim ga.
Stiglo je 'pivce za živce', frend natoči gotovo punu čašu i potegne dobra tri gutljaja. To ga malo ohladi pa nastavi mirnije.
- Znam da je tako, ali zašto uvijek svađa između njih dvije. Istovremeno između nje i zeta malne da vlada ljubav.
- Tebi je ipak donekle lakše nego meni. U našoj obitelji su dvije snahe. Ne mogu reći da se između njih i svekr(i)ve vode neki bespoštedni ratovi, ali određene napetosti su uvijek tu. Kao ono sijevanje prije oluje, a oluje ne bude. Što se pak uzroka tiče ja imam neku svoju 'teoriju' koja može a i ne mora biti točna – završih i posegnuh za čašom. Osušilo mi se grlo od ove tirade, a i vrućina je.
- Da je čujem!
- To ja tumačim ovako. I svekr(i)va i snaha se bore za naklonost istog muškarca. Uz to u toj igri prva ima i ulogu njegove majke i bake njegove djece. A valjda ti je jasno da ni jednoj majci, kao ni jednoj baki, ma kako god netko radio dobro, nije dovoljno dobro za njezinog sina odnosno unučad. 'Valjda ja znam kaj je za njih dobro!'
Druga strana pak dotičnog 'mužjaka' i 'mladunčad' smatra malne svojim vlasništvom - 'moj muž', 'moja djeca' - i prirodno da ona, snaha, smatra da je za njega, muža, i nju, djecu, najbolje samo ono što je za nju dobro. I sukob je neizbježan. A tu je i On, često, neodlučan na koju da se prikloni stranu. Teško mu je protiv majke pa makar supruga bila u pravu jer 'majka je majka', a opet ne može ni protiv supruge jer je, pretpostavlja se, voli – završim uz gutljaj piva.
- Vjerojatno ima nešto u tome – kaže frend nakon što opet otpije malo smeđe tekućine. – No zašto onda nema sukoba sa zetom?
- Odgovor je, u duhu moje 'Teorije svega' jednostavan. Normalno je da si one drže 'štangu', ipak je to ista krv. Vrlo često punica i ne cijeni zeta: 'pa kaj je on napravil za našu kćer, niš'. S tom tvrdnjom će se često složi i supruga, pogotovo ako je bila obiteljska mezimica: 'bilo mi je bolje z mamom i tatom nek s tobom'. Nekako su na istoj valnoj dužini – dovršim 'tomicu' pa nastavih:
- No nije to sve. Negdje u podsvijesti punici zvoni alarmno zvonce, tiho ali postojano: 'ne smem ga prevč špotati, mogel bi ostaviti kćer pa nam bu došla nazaj i ona i deca, a to baš ne bi bilo dobro' – završih iznošenje svoje 'Teorije svega' uz osmjeh.
- Ne mora biti sve kako kažeš, ali ima nešto u tome – već vidljivo smiren reče frend.
Ostali smo još malo bistreći politiku (Čačić, Linić, Maneken), pozvali konobara, platili svaki svoj račun (ipak smo umirovljenici) i, pozdravivši se, otišli svaki u svoje 'okruženje' i 'ozračje'.
P.S. Naslov posta posuđen je iz knjige „Teorija svega“ Stephena Hawkinga“ koju upravo čitam.
Post je objavljen 03.05.2012. u 23:38 sati.