Pregled posta

Europska afera "Günter Grass"

Na relaciji Izrael – Njemačka, ili preciznije rečeno na relaciji Izrael – Günter Grass pojavila se nesvakidašnja afera, i to je trenutno najveća afera u Europskoj uniji ako je suditi po odjecima te afere u njemačkim i europskim medijima, i njemačkoj politici.

Poznavatelji povijesti književnosti i filma znaju tko je Günter Grass – dobitnik nobelove nagrade za literaturu povodom njegovog antiratnog romana „Die Blechtrommel“ [Limeni bubanj], na osnovi kojeg je snimljen i istoimeni igrani film, u kojemu je preko likova iz istočne Njemačke (taj geo-politički pojam se odnosi na onaj dio njemačkih teritorija koji su nakon Prvog i Drugog svjetskog rata anektirani, odnosno pripojeni Poljskoj na njezinom zapadu, a istovremeno od Poljske otkinuti njezini teritoriju na istoku), opisuje Drugi svjetski rat, i odrastanje jednog njemačkog dječaka u gradu Danzigu [Gdanjsk] koji u biti ne želi odrasti jer mu se svijet u kojem živi ne sviđa, te ostaje dječak, a svoje nezadovoljstvo manifestira udaranjem u svoj limeni bubanj, čime svijetu daje na znanje da taj svijet nije u redu. Naravno, nitko ga ne sluša...

U mladenačkim danima, dok je još bio maloljetan, Günter Grass je sa 17 godina novačen u oružane SS-jedinice (Waffen-SS), nakon što je prvo služio u protuzračnoj obrani njemačke vojske Wehrmacht.

Kao što je bivši časnik Wehrmachta, i kancelar Savezne Republike Njemačke i predsjednik Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD), Helmut Schmidt, izjavio - "njemački vojnici u Wehrmachtu nisu bili fašisti, niti je Wehrmacht bio fašistička vojska", a o čemu je polemizirao sa sovjetskim vođom i čelnikom Komunističke partije Sovjetskog Saveza, Leonidom Brežnjevim, koji je smatrao da je svaki njemački vojnik u Drugom svjetskom ratu navodno bio fašist.

Međutim, biti fašistom podrazumijeva određene ispunjene pretpostavke, kao npr. pripadnost fašističkoj stranci ili pokretu, nekoj fašističkoj organizaciji, određenom fašističkom svjetonazoru i fašističkoj ideologiji i slično.

Günter Grass nije bio član Hitlerove nacističke stranke N.S.D.A.P. ali kao pripadnik borbenih SS-jedinica bio je pripadnik jedne fašističke oružane organizacije, i to kao maloljetan.
Od tada je njegov životni put krenuo drugim tokom, te je Günter Grass postao, ne samo književnikom, nego i ikona njemačke demokratske ljevice, odnosno socijal-demokracije, i zagovaratelj mirovnog pokreta.

Drugim riječima, iako nije izvorno bio fašist nego unovačeni pripadnik jedne fašističke para-vojske (nitko ga nije pitao želi li ili ne želi postati pripadnik SS-jedinica, odnosno nije bio dobrovoljac), što je priznao tek 2006. godine kad je objavio svoj roman “Ljuštenje luka“, svaki čovjek ima pravo u svom životu promijeniti mišljenje, i krenuti ispravnijim putem ako prethodni životni put nije bio ispravan. Svaki čovjek ima pravo na popravak, a pogotovo netko tko nije počinio neki zločin, pa čak i osuđeni zločinci nakon odslužene kazne imaju u demokraciji pravo na svoja ljudska i građanska prava, jer su odsluženjem zatvorske kazne otplatili dug prema društvu.

Günteru Grassu je tako njemačko društvo, i svjetska javnost oprostila njegov mladenački angažman u SS-jedinicama, i sve bi ostalo u najboljem redu da nedavno nije napisao pjesmu, koja je objavljena u njemačkoj liberalnoj münchenskoj novini "Süddeutsche Zeitung", u kojoj kritizira Izrael da prijetnjom ratom Iranu ugrožava svjetski mir, s obzirom na izraelski potencijal atomskog oružja koje bi u preventivnom ratu moglo iranski narod izbrisati s lica Zemlje. (U svojim izjavama nakon što je objava proglašena aferom, Günter Grass je pojasnio da se njegova kritika odnosi na aktualnu izraelsku vladu, a ne na Izrael kao takav, i da se ne odnosi na židovski narod.)

Kao što je poznato, 2012. se zaoštrava bliskoistočna kriza. Liberalni Zapad predbacuje Islamskoj Republici Iran izradu atomske bombe, dok demokratska vlada u Teheranu (izabrana na parlamentarnim izborima) tvrdi da radi samo na mirnodopskom nuklearnom programu koji obuhvaća izgradnju nuklearne elektrane za proizvodnju struje, i postrojenja za obogaćivanje urana, odnosno goriva koje u nuklearnoj elektrani služi u postupku proizvodnje energije. Iran namjerava postati energetski neovisan od inozemstva, odnosno planira budućnost za svoje stanovništvo u vremenu kada bogate naftne zalihe budu pri kraju kako bi mogao sam nastaviti proizvoditi energiju, odnosno da za proizvodnju struje štedi naftu koja kao vrijedna sirovina ima svoju uporabu u drugim i važnim industrijskim granama.

Već posljednjih 20 godina Zapad optužuje Iran da radi na atomskoj bombi, i iste prijetnje koje stižu do ove zemlje između Kaspijskog mora [jezera] i Perzijskog zaljeva, stizale su i 1992. godine, međutim ove godine se konkretno prijeti Iranu ratom!

Povijest zategnutih odnosa zbog programa nuklearne energije u Iranu traje od sedamdesetih godina:

Režim vlasti iranskog cara - šaha Pahlevija je uz pomoć Francuske krenula u ambiciozni projekt izrade nekoliko nuklearnih elektrana ili atomskih centrala za proizvodnju struje, vrijedan milijardi US$.

To je bila kap koja je prelila čašu strpljenja anglo-američkog svijeta (S.A.D. i Velike Britanije) koji je procijenio da bi Iran time postao potpuno neovisan od anglo-američkih naftnih tvrtki, i Zapada općenito.

U zavjereničkom krugu Zapada stvoren je tajni plan o rušenju šaha, i to tako da se u Iran izveze „crv revolucije“ kako bi se promijenila vlast. Stoga su zapadne anglo-američke tajne službe u Iran poslale svoje tajne agente, i aktivirale doušnike koji su započeli s terorističkim napadima, ali tako da izgleda kao da iranska oporba napada režim, a režim je na takve napade odgovorio silom i represijom prema oporbi, a u kaosu nasilja je nasilje vlasti sve više zahvaćalo široke slojeve iranskog stanovništva. (U izobrazbi šahove zloglasne tajne policije sudjelovali su zapadni instruktori.)

Dok su u drugoj polovici sedamdesetih godina trajali nemiri, u pričuvi u iračkoj emigraciji čekao je vjerski šijitski vođa Homeini kojeg je podržavao irački diktator Sadam Husein.

Kad je na zamolbu iranske šahove vlasti Sadam Husein izbacio Homeinija iz zemlje, jer su iračkom despotu podastrijeti dokazi da Homeini želi preuzeti vlast i u Iraku koji ima milijunsku šijitsku većinu na jugu Iraka sve do Bagdada, Homeini je dobio politički azil u Parizu.

Kad je vrijeme revolucije postalo zrelo, zapadne tajne službe strpale su Homeinija u zrakoplov, i poslale ga u Teheran. Sve ostalo je povijest, kao i osmogodišnji rat Iraka protiv Irana koji je uslijedio odmah nakon Iranske revolucije 1979. godine, i koji je odnio jedan milijun ljudskih života, a zapadna vojna industrija zabilježila astronomsku zaradu, uostalom i bivša jugoslavenska vojna industrija.

Nakon dolaska na vlast Homeinija povećao se promet opojnih sredstava (droge) preko Irana do Zapada odnosno Europe, i to unatoč smrtnoj kazni u Islamskoj Republici Iran za šverc heroina i druge vrste droga. I naravno, Homeinijev režim je odmah ukinuo projekt izgradnje sustava atomskih centrala. Međutim, nakon Homeinijeve smrti 1989. godine je vjerska država Iran nastavila miroljubiv atomski projekt, te do danas nije pronađen niti jedan dokaz da Iran ima atomsku bombu, niti da radi na njoj. Unatoč tome, Izrael je ove godine najavio napad na Iran, i to još tijekom ove godine.

Izrael ima oko 250 komada atomskih bombi, i to je ono što je njemačkog nobelovca Grassa zabrinulo, jer kako je naglasio, nitko u svijetu ne kontrolila izraelski potencijal atomskog oružja. Osim toga, i mogući napad bez atomskih bombi na Iran, odnosno napad konvencionalnim oružjem na Iran značilo bi gađanje postrojenja za obogaćivanje urana, i možda i same iranske nuklearne centrale koja je u ljeto prošle godine stavljena u probni pogon. To bi možda značilo još veću nuklearnu katastrofu nego onu u Fukušimi od prošle godine, a ona je bila veća od nesreće u Černobilu.

I koji je sada problem Grassove kritike? Problem je taj što se na Zapadu ne smije kritizirati Izrael, jer vas odmah proglase „anti-semitom“, a to je najgora etiketa i najgora optužba koju na Zapadu možete dobiti. To automatski znači da ste "fašist", "nacist", ili "zlo".

Güntera Grassa je izraelska vlada nakon objave njegove kritičke prozne pjesme proglasila navodnim „anti-semitom“, i zabranila mu ulazak u Državu Izrael.

To podsjeća na Republiku Hrvatsku gdje se svaka kritika komunista i bivših komunista proglašava (neo)fašističkim ispadom, i gdje se kritika zločinca Tita proglašava najvećim mogućim „grijehom“.

Međutim, što ako se ne zaustavi ratni stroj na Bliskom istoku, i nastane atomski rat, i nuklearni holokaust?

U svemu tome ima pregršt licemjerja, pogotovo u tome da jedna zemlja od preko 70 milijuna stanovnika kao Iran ne bi smio imati nuklearno oružje ako ga ima Izrael koji ima sedam milijuna stanovnika, i ako ga ima Pakistan i Indija, Velika Britanija, Rusija, Kina, S.A.D. i NATO kao vojno-politička organizacija Zapada. (U sklopu Natopakta i Njemačka raspolaže sa preko 30 atomskih bojevih glava). Američka vojska je za svoje postrojbe na Bliskom istoku i u Perzijskom zaljevu, odnosno za oko 70 tisuća vojnika, već naručila komplet tableta joda koje se koriste prilikom kontaminacije odnosno radijacije.

Güntera Grassa je zasmetala činjenica, da je Njemačka nedavno isporučila Izraelu šestu podmornicu koja može nositi balističke rakete za transport atomskih bombi do mjesta mete, dakle, rakete koje lete preko 3000 km daleko. To je bio povod Grassovoj pjesmi, a uzrok činjenica potencijalnog atomskog rata protiv Irana u preventivnom udaru.

Licemjerno je u Europskoj uniji jednog prijatelja Izraela, i izraelskog odnosno židovskog naroda, kao Grassa, nazvati anti-semitom, pogotovo stoga što je neformalni suosnivač Europske unije bio nekadašnji nacist, i to nizozemski princ Bernhard Leopold zur Lippe-Biesterfeld koji je bio, pazite sada – državljanin Trećeg Reicha, obožavatelj Hitlera, pripadnik para-vojne SS-organizacije i jurišnih SA-odreda, i član nacističke stranke N.S.D.A.P. od 22. travnja 1933. godine, te zastupnik njemačkog koncerna IG Farben AG u Parizu (za vrijeme okupacije u WWII) čija je kćerinska tvrtka proizvodila plin “Zyklon B“ kojim su ubijani Židovi u plinskim komarama njemačkih nacističkih logora smrti [Todeslager].

Usput rečeno, u najvećem europskom njemačkom industrijskom koncernu IG Farben AG je bankarska dinastija na Manhattanu u gradu New Yorku, Rockefeller (simbol “Wall Street-a“), imala za vrijeme Drugog svjetskog rata 25 posto udjela u dionicama, i za vrijeme rata ubirala i tantijeme od dobiti ove mega-tvornice koje su joj isplaćivane preko Međunarodne banke za poravnanje (BIS) u švicarskom gradu Baselu, koja je važila kao "nacistička banka" koju je 1930. godine osnovao kasniji Hitlerov upravitelj Njemačke Reichsbanke, Hjalmar Schacht.

Rockefelleri su, inače po podrijetlu njemački (aškenazi) Židovi koji su prije iseljenja u S.A.D. i dobivanja američkog državljanstva u prvoj polovici 19. st. nosili prezime Steinhauer. Ujedno su financijeri njujorškog Vijeća za inozemne odnose (ICR) koje vodi američki Židov Henry Kissinger, a koje već desetljećima odlučuje o smjernicama američke vanjske politike. I na koncu, Rockefelleri su financijeri Bilderberg-organizacije koja odlučuje o najvažnijim pitanjima zapadnih vlada poput svjetske cijene nafte, i ratova i sankcija i dr.

U svojim memoarima, koji su objavljeni 2002. godine, se David Rockefeller zahvalio svim glavnim urednicima vodećih zapadnih liberalnih mas-medija što su prešućivali održavanje sjednica Bilderberga, jer, kako je naglasio, "samo je tajnost omogućila ostvarenje projekta Svjetske vlade".

Iznad Rockefellera nalaze se britanski bankari iz bankarske kuće Rothschild koji su također židovskog podrijetla, i bili članovi i financijeri cionističkog pokreta koji je 1948. osnovao Državu Izrael.

Suosnivač Bilderberga je navedeni nizozemski princ koj je otac današnje nizozemske kraljice koja je redovito nazočna tajnim sjednicama Bilderberga. Kraljičin pak suprug bio je član Hitler-Jugend-organizacije, dakle, organizacije nacističke omladine, i u ratu je 1944. služio kao pripadnik Wehrmachta u okupiranoj Danskoj, i u Hitlerovoj 90. tenkovskoj diviziji, u Italiji.

Prvo prjestolonasljednikovo putovanje kao člana nizozemskoga kraljevskoga dvora odvelo ga je ravno u kancelariju Reicha do Adolfa Hitlera, a u jednom pismo od 1. siječnja 1937. godine se ispričao „Führeru“ što su u Nizozemskoj s određenih mjesta skinuti stijegovi 3. Reicha s kukastim križem. Prjestolonasljednik Bernhard bio je „predsjedavatelj“ Bilderberga od osnivanja 1954. u mjestu Oosterbeek i “Hotelu Bilderberg“ po kojem je ova tajna organizacija dobila ime, pa do svoje smrti 2004. godine.

Odmah po osnivanju Bilderberga su članovi ove tajne organizacije donijeli odluku o osnivanju Europske unije koju su onda političari, dužnosnici i državnici, poput Roberta Schumana, Konrada Adenauera i drugi, proveli u djelo potpisivanjem Rimskih ugovora 1957. godine, i konačno 1. studenog 1993. godine.

Naime, na tajnom sastanku Bilderberga u njemačkom zimovalištu i olympijskom mjestu Garmisch-Partenkirchen, od 23. do 25. rujna 1955. godine, su glavešine Bilderberga odlučili da se mora osnovati Europska unija, i uvesti jedinstvena europska valuta. (Izvor Wikileaks: Objavljeni tajni diplomatski dokumenti.)

U biti, projekt EU nevjerojatno sliči nacističkom projektu „Ein Reich, ein Volk, ein Führer“ [Jedna država, jedan narod, i jedan vođa]. Ovo geslo je koristio i svesrpski velikosrpski “vožd“ Slobodan Milošević. To imamo danas u Europskoj uniji, naime, jednu nad-državu umjetnu tvorevinu Europsku uniju u kojoj službeno ne postoje narodi zemalja-članica nego „građani“, dakle, postoji oko 450 milijuna „građana“ Europske unije, i postoji jedan vođa – Europska komisija. Međutim, postoji i jedan usamljeni glas savjesti koji se zove Günter Grass.

CBK




Post je objavljen 12.04.2012. u 16:11 sati.