Marketing
USKRS U PAG
Paška vala je lijepa sa koje god strane je gledaš. A Grad Pag uvijek je bio otajstven. Takav je dojam na mene ostavio moj rodni grad, kada sam u petak pred Veliku subotu dolazio doma. Mijenjale su se države i gospodari. Mijenjaju se i stoljeća. Protutnjali su ratovi. Dolazili i odlazili tuđinci. Ali grad je na vjeke vjekova ostao samo svoj. Bio je rušen i obnavljan. Bio je dograđivan i pregrađivan. Ali na sreću ostalo je još uvijek naroda u gradu. Da to nije tako, po čemu bismo danas znali kako se svojin živjelo?
Istovremeno nekako smo ušli u kuću, mat sa procesije, mi sa puta. Svi mirisi Uskrsa su u Madonkinoj kući. Nezna što će prije, dali se svuć ili nas poslužit, jer brine da smo gladni.
Sjećanje na sve te divne dane djetinjstva odvelo nas je duboko u noć.
Kako ti Branimire puno toga pamtiš? Više puta me u tim razgovorima pita mat. A vraga pamtim, nego se držim one starinske, kako je pametan svaki onaj, koji zapiše, ako ne, puno toga ti izvjetri iz glave i "adio Mare". Ja doista puno toga imam zapisano i spremljeno, ali mi se ponekad desi da ne morem naći ono što sam zabilježio, pa tako tražeći naletim na ono na što sam zaboravio, a vodi me ka nečem drugom. Pa se tako ponekad sam sa sobom svađam kako previše vremena potrošin tražeći ono što mi u datom trenu ne treba. Sada je kompjuter taj u kojeg nastojim sve pohraniti kako bih konačno imao sve na jednom mjestu, samo i za to će trebati puno vremena da se sve to posloži.
Subota je bila katastrofa od vremena pa nismo ni izlazili osim ono malo ispred kuće, koliko me pustilo, jedino navečer smo otišli na bdijenje, blagoslov hrane i svetu Misu. Obred paljenja svijeća i ulazak u Velu crikvu pod šterikama, uz obrede koji su se vodili do početka mise, nije mogao nikoga ostaviti ravnodušna. Uz izlaznu pjesmu."Kraljice Neba, Raduj se", svatko je uz čestitanje Uskrsa mogao u miru otići svojoj kući.
Uskrs taj najveći katolički blagdan proveli smo u zajedničkom ručku, zajedničkom druženju i obiteljskom okruženje. Kud ćeš boljeg Uskrsa.
Uskrsni ponedjeljak je bio dan u kojem sam obavio svoju obvezu, obilaska svih onih koji su sa ovoga svijeta prešli u krilo Božje. Buran, suncem obasjan dan, nekolicina ljudi koji su bili na Cimitar me sa čuđenjem gledaju, neki me uopće ne poznaju, ali jedna gospođa je ipak skupila ono malo paške hrabrosti da dođe do mene i pita:
- što to vi stalno zapisujete i slikivate?
- podatke gospođe, koje se tiću moje obitelji. Usljedio je odgovor.
- Oprosti Branimir, nisam te odmah prepoznala, učinio mi se netko nepoznat. Pa smo sljedećih dvadesetak minuta ostali u ugodnom čakulanju.
Poslije ručka trebalo se spremiti za odlazak. Ne mogu vjerovati kojom brzinom je odletilo ovih dva dana, a znam da je ostalo još dosta toga o čemu smo mogli razgovarati i sjetiti se.
Adio, Pagu Grade!
Post je objavljen 10.04.2012. u 22:41 sati.