Marketing
Crvene cipele ...
.... ponovo ispričana priča ...
Dok je plivala kroz vodene trave prema virovima, dunavska se Rusalka tresla od straha. Doplivavši do vira skrivenog pod površinom u sjeni stare vrbe, skupila je zadnje ostatke hrabrosti, duboko udahnula i prepustila se vodenom vrtlogu koji ju je odvukao na dno. Tu je, na sedefnoj klupici, sjedila vodena Vještica i nizala krupne rječne bisere u dugu nizku.
Konačno si se odlučila ... rekla je Vještica Rusalki. A već mi je dojadilo čekati, prošlo je tristo godina od kada je zadnja iz vašeg roda došla do mene po istom poslu, već sam pomislila kako su rusalke ćud promijenile ...
Vještica otvori školjkama obloženu kutiju i Rusalka ih ugleda - crvene cipele vrtoglavo visokih potpetica! Znala je za njih iz priča starijih sestrica. Te su čarobne cipele bile ulaznica u svijet izvan vodenih granica. Rusalka koja bi te cipele posjedovala ostavila bi ih negdje na obali, a one bi smrtnika kojega bi izabrala nepogrješivo dovele u rusalkino naručje. Rusalkin rep, nalik ribljem, pretvorio bi se u vitke duge noge kojima bi te crvene cipele savršeno pristajale. Kad bi se sa smrtnikom poigrala, rusalka bi morala uzeti natrag crvene cipele i tada bi mogla igru ponoviti s nekim novim smrtnikom. Stoga i nije bilo čudo da je te cipele željela svaka rusalka, bez obzira na njihovu cijenu. A cijena im nije bila malena.
Rusalke su vodene vile koje žive tisuću i jednu godinu, a svaka bi rusalka Vještici morala za te crvene cipele dati tisuću godina svoga vijeka. Vještica je tako, prisvajajući vrijeme koje je bilo podareno rusalkama, stalno produžavala svoj život a to su joj omogućavale upravo te čarobne cipele koje sama nikad nije pomišljala obuti. Rusalka koja bi sklopila ugovor cipele bi mogla koristiti samo godinu dana, onu godinu koja bi joj nakon trgovine s Vješticom preostala. Tisuću godina života za godinu dana ljubavi sa smrtnicima? Samo su rusalke, i to ne sve, bile sposobne za takvu trgovinu. U ugovoru je stajalo da je rusalka dužna cipele vratiti vještici dan prije isteka te godine. I tako je vještica mogla ponovo trgovati.
Vještica je oštrim bridom školjke zasjekla Rusalkino zapešće i ona je svojom krvlju potpisala ugovor - mijenjala je tisuću godina svoga života za godinu dana posjedovanja crvenih cipela i obvezala se vratiti ih Vještici, dan prije isteka te godine. Potpisavši ugovor, Rusalka je uzela crvene cipele i otplivala.
Sljedećeg je jutra izronila tik uz obalu i skrila se među korijenjem stare vrbe. Čekala je Njega! Poželjela je da je Njegove ruke grle i Njegova usta ljube čim ga je prvi puta, prije mjesec dana, ugledala na obali. Sjedio je i pušio, gledao u Dunav i u nit udice koju je zabacio u vodu. Odlučila je istoga trenutka - mora biti Njezin! Neće žaliti tisuću godina života za tisuću njegovih poljubaca. Sada ga je opet ugledala na njegovu uobičajenom mjestu pa je namjeravala, čim On okrene glavu, položiti crvene cipele na obalu. Znala je da će se njezin rep pretvoriti u noge kad On posegne za cipelama. No, On nije bio sam, poveo je i prijatelja i Rusalka je, prisluškujući njihov razgovor, saznala da namjeravaju večerati u krčmi na drugoj obali, te večeri. Otplivala je do mosta i tu pritajena dočekala noć. Slasnim stopalima riječnih školjki podmitila je riječnog galeba i on je pristao crvene cipele ponijeti u kljunu i položiti ih na ogradu mosta. Dok je čekala da On naiđe i dodirne cipele, srce joj je glasno kucalo u grudima, vratu i zapešćima.
...
Par crvenih ženskih cipela, vrtoglavo visokih potpetica.
Stajale su na ogradi mosta, na samom rubu i On pomisli - liče na neku savršenu minijaturnu skulpturu. Vraćao se kući kasno nakon večeri provedene s prijateljem, u lokalu na drugoj obali. Most je bio pust i slabo osvijetljen, stoga on uspori vožnju, zaustavi automobil i pogleda bolje - doista, crvene cipele visokih potpetica blistale su na ogradi nekim gotovo fosforescirajućim sjajem.
Čije li su ... i kako su dospjele na ogradu mosta?
Osvrnuo se uokolo, no nigdje nikoga.
Tada mu je u svijesti bljesnula pomisao: Možda je vlasnica tih cipela završila na dnu rijeke?
Nagnuo se preko ograde, gledajući u tamnu vodu, očekujući da uz stupove mosta ugleda tijelo samoubojice, no Dunav je mirno tekao, pa su se i njegove strepnje smirile. Možda su joj cipele nažuljale stopala, pa je radije nastavila koračati bosa ... ili ih je tu ostavila iz nekog čudnog hira, zbog oklade ili tko zna zbog čega?
Na trenutak je čak pomislio i na 'skrivenu kameru' koja vreba njegovu reakciju. Vođen nekim čudnim porivom, pruži ruku, dohvati crvene cipele i stavi ih na prazno suvozačevo sjedište te produži vožnju.
Crvene su cipele već danima stajale na komodi u njegovom stanu na mansardi. Povremeno bi dodirivao te cipele i zamišljao visoki luk stopala i vitke članke dugih nogu koje koračaju, njemu ususret. Dani su prolazili a u njegovoj se mašti vlasnica tih cipela potpuno uobličila - visoka, vitka, dugonoga, dugokosa ...
Cipele i tajanstvena žena kojoj su pripadale postadoše njegova opsesija. Gonjen prisilnim mislima, nije mogao podnijeti da mu se crvene cipele na dulje vrijeme izgube iz vida. Nabavio je lijepi crni kovčežić te bi ujutro cipele s komode premjestio u kovčežić koji bi svuda nosio sa sobom.
...
Trodnevni se simpozij održavao u hotelu na obali Dunava. U večernjoj stanci izišao je na terasu, popušiti cigaretu ... i ugledao je. Visoka, dugonoga, dugokosa, stajala je i zurila u Dunav dok joj je mjesečina blistala na zlatnim kovrčama. Duga haljina zeleno-plavo se presijavala tijesno pripijena uz njezino tijelo, poput druge kože. Primijetio je da je lijepa neznanka, iako savršeno dotjerana i našminkana - bosonoga. Pripisao je to vrućini, njezinoj ekscentričnosti i smjelosti ... i nije mogao ne primijetiti kako ima savršena stopala.
Prihvatila je njegov poziv na piće, no dok su sjedili za šankom nije otpila ni gutljaja iz natočene joj čaše. O sebi nije rekla gotovo ništa, no ipak je shvatio je da je u hotelu odsjela sama. Njegove je riječi slušala s laskavom pozornošću pa se on nakon stanke nije vratio na nastavak simpozija. Pristala je da se nađu sutradan ujutro, na jutarnjoj kavi. Umjesto da ode na simpozij, popio je s njom jutarnju kavu, potom su zajedno ručali, poslijepodne proveli u šetnji uz obalu Dunava. Uživao je gledajući kako dunavski valovi miluju njezina prekrasna bosa stopala. I večerali su zajedno, a nakon večere, čudeći se i sam vlastitoj smjelosti, pozvao ju je u svoju sobu, ne očekujući da pristane. No, pristala je.
Sutradan ujutro, spremajući se da prema dogovoru siđe na jutarnju kavu na terasi, razmišljao je o protekloj noći. Ni sa jednom ženom do tada nije doživio toliko vrhunaca, ni ga jedna ljubila tako strastveno i nesputano.Valjda se baš stoga usudio učiniti nešto nezamislivo - otvorio je crni kovčežić s crvenim cipelama, kleknuo pred nju i navukao cipele na njezina stopala, ne sumnjajući da će joj pristajati. I doista, pristajale su joj savršeno. Nasmijala se, ustala, i posve naga, samo u tim crvenim cipelama, gipkim korakom prošetala sobom, praćena njegovim zadivljenim pogledom. Poslije su ponovo vodili ljubav, no crvene su joj cipele ostale na stopalima, kao da su srasle s njima. Kad se probudio, nije je bilo, vjerojatno se, tiho i vješto, iskrala do svoje sobe. Zamišljao ju je kako korača hotelskim hodnikom u tim crvenim cipelama. Sutradan ujutro je sišao do terase, naručio kavu, očekujući da i ona uskoro siđe. Začuo je lupkanje visokih ženskih potpetica i okrenuo se, no to nije bila ona. Čekanje se odužilo, on je već namjeravao nazvati broj njezine sobe, a tada mu je pogled odlutao preko hotelske terase do dunavske obale. Na pijesku, tik uz rub vode nešto se crvenjelo. Gonjen nesavladivim porivom, sišao je stepenicama i prišao obali. Crvene su cipele stajale uz samu vodu, visoke su im potpetice bile zabijene u pijesak. Podigao ih je i prinio licu i tada je na postavi jedne od cipela spazio srebrnastu riblju krljušt. Shvatio je - te je noći ljubio dunavsku rusalku.
...
Nije ni slutila koliko je bolno to pretvaranje ribljeg repa u noge. Kao da ju je zasjeklo tisuću noževa, no ona je laka srca podnijela bol jer je znala da je Smrtnik koga je izabrala konačno njezin. I, dok ju je ljubio, pomislila je kako je kratka ta godina koja joj preostaje. Ona nije, kao druge rusalke, željela ljubiti tisuću smrtnika, ona je željela tisuću puta ljubiti Njega. Dok ju je te noći ljubio, nije ni pomišljala uzeti natrag crvene cipele. A tada je On izvadio cipele iz crnog kovčežića i navukao joj ih na stopala. Vratio joj je njezinu slobodu, mogla se predomisliti i godinu dana iskoristiti u igri s drugim Smrtnicima.
Kad je On pred jutro zaspao, tiho se išuljala iz sobe i otišla do obale. Tu su je čekale njezine vodene sestrice. No, kako ljubi taj tvoj Smrtnik? Je li vrijedan tisuću godina? upitale su je, šaleći se.
Njegovi su poljupci vječnosti vrijedni ... odgovorila je Rusalka.
Ne budi luda, takvih kao on puna je obala. Poigraj se svaki dan s drugim, iskoristi crvene cipelice, skupo si ih platila... rekoše joj one.
No, Rusalka je željela samo Njega. Godinu dana ljubavi s Njim vrijedi vječnosti ... pomislila je. I odlučila - Ljubit ću ga tako da me zapamti za čitav život i da nikada ne poželi drugu, čak i kad me nestane!
A kad godina prođe, ostavit će mu crvene cipele za uspomenu, neće ih vrati Vještici. Neće ih vratiti, iako je pročitala klauzulu ugovora, ispisanu na dnu, sitnim slovima:
Rusalka koja Vještici ne vrati crvene cipele
zadnji dan prije isteka roka ....
( preuzeto s neta)
Post je objavljen 02.04.2012. u 09:11 sati.