Poslije jednog formalno važnog, a praktično sasvim bezveznog trenutka mi je došla poruka. Spomenuta poruka završila je: „Nadam se da ti sad već mogu čestitati, dobrodošla među nezaposlene!“. Najrealnija toga dana, unatoč istinitosti nasmijala me, možda nije za smijati se, ali kad su moje reakcije bile primjerene situaciji?
I tako nešto malo vremena poslije tog važnog trenutka nakon kojeg mi se život nije ni minimalno promijenio (dat ću mu još malo vremena da me iznenadi) pohodila sam nešto što zovu sajmom poslova.
Upravo stigla s te parade i umirem od smijeha.
Životopis sam ostavila na jednom štandu i što se njega tiče, bilo bi mi drago da se jave, ostalo je tragikomedija. Dakle na više štandova je HZZ, zašto pobogu pitate se i vi?
Pogledala sam, isti oglasi koji su na stranicama, isti leci koje možete pokupiti na zavodu, nešto drugačija priča jasno, ovdje su malo ljubazniji, malo više slušaju i potiču da se prijavite.
Barem neka radna mjesta treba osigurati. Njihova jasno, jer kako su rekli mojoj priljateljici s faksa relativno nedavno: „mi vam posao naći nećemo, u Osijeku ako već niste našli vjerojatno ni nećete, gledajte Zagreb“
Ima neprebrojivo mnogo štandova pučkih otvorenih učilišta, fakulteta, srednjih škola, kojekakvih tečajeva, čak i kredita za nezaposlene. O da...vidjela sam to na jednom letku.
Super mi je taj koncept reklame.
Autor je svakako marketingški mag jer postoji li mjesto koje će tog dana biti posjećenije?
Teško zar ne?
I izreklamirali su se apsolutno svi.
Očekivala sam negdje i štand s langošicama. Njega jasno nisam našla.
U tom svjetlu jasno vam je da sam gladna jer langošica nije bilo, iako duhovno ispunjena, jer znam da će svi prisutni poslodavci raširenih ruku i nogu prihvatiti sve danas prisutne poslotražioce. U trenutnom nedostatku boljeg posla idem praviti ručak.
Post je objavljen 30.03.2012. u 13:41 sati.