Krenimo u još jednu avanturu pisanja, izazvanu naknadnom pameću, i sa kratkim odmakom od stvarnog događaja. Iznenadni poriv za olovkom, pardon, tipkovnicom, došao je, naime, s određenim razlogom, iako neplaniran u samom početku. A kad sam još skontala, da mi je inspiracija i dušu dala za okretanje medalje na drugu stranu , ili, još bolje, potpunu promjenu medalje , dvojba oko pisanja ili ne pisanja, potpuno je nestala. Mala promjena kursa, nakon prethodna dva posta, vjerujem da ni vama neće teško pasti, dapače, kladim se upravo u suprotno, da će vam pasti kamen sa srca . Kako ste već i navikli, kod mene su sve mjesečeve mijene moguće , moj blog je i tako, već odavno postao totalna životna svaštara, koja trpi sve i sva ... i možda bi mu kompletno trebalo promijeniti lični opis ... budem promislila i o tome, a i vi možete predlagati, 'ko vam brani ... dobar savjet uvijek zlata vridi .
Zimi smo, dakle, rekli baj, baj, ledu pogotovo, fuj, fuj, ne ponovilo se ... sunce nam je ušetalo na velika vrata, kako sam već rekla, i nagovijestilo novo proljeće haj, haj,... i nije da smo baš goli, ali puno smo laganiji ... zbacili smo sa sebe dosta odjevnih i obućnih (postoji li ova riječ?!? ) predmeta... kad bi još odbacili i koje kilo viška ... sve bi bilo za čistu peticu ... a e, mo'š mislit', da uvik ništo ne bi falilo... ma, 'ko je još vidija zadovoljno žensko .
Al' šalu na stranu, u svemu tome, nama dalmatincima nema ničeg neobičnog, za ovo doba godine... navikli smo mi na sve to... k'o na dobro jutro ... eee, u tom grmu baš i leži zeko, u tom... navikli smo... navika je gadna stvar... navikneš, pa ti normalno... navikneš, pa prođe mimo tebe, a da i ne trepneš... navikneš, i ne primjećuješ... navikneš, pa uzmeš zdravo za gotovo... ... al' ajde, svo zlo bilo u tome, znate da od gorega uvik ima gore... odvika je, recimo, još gadnija stvar... navika je jedna vela muka, a odvika tri..., nije zaludu rečeno .
I baš zato je uvijek lijepo, kad te malo trgnu, i podsjete... da doznaš, da vidiš, da primjetiš... i normalno da znam, da nam je došlo proljeće, al' kao da je prolazilo mimo mene neprimjetno, dok me nisu zabljesnuli lepezom raznolikog i raznobojnog cvijeća, kao jednom velikom šarenom dugom bez vidljivog kraja... i do srca ti dopre jače i jasnije, da se... proljeće zaproljećilo...
I neću sad glumatati, nisam neki znalac o cvijeću, dapače, velika sam neznalica, ali ga volim, i svoju kućicu, ako ikad bude bila , ne mogu zamisliti bez puno cvića ... ali, moja mama ga je znala voljeti još i više, sigurna sam, jer joj je uvijek ljepše i bolje cvalo nego meni... i samo bi mi rekla... sa cvićem triba pričat'... a na ponekadna (a postoji li ova riječ?!? ) moja ronzanja o količini cvića, u trenucima, kada bi sve te cvijetove trebalo i napojiti, njezina je bila... 'ko ne voli cviće, ne voli ni ljude.
Dalmatinke su vam svestrane i vridne žene ... ne sumnjajte u to... to samo laži šire o našoj linosti i fjaki ... tako je i to šarenilo cvića zašećereno i zaslađeno kolačima, a sudeći po praznim tacnama i pijatima, rekla bih, dobrim kolačima... i sad se vratimo na početak priče, i onaj poriv za pisanjem... prijooo, da ti došapnem recept... a i vi ostali, možete naćuliti uši, ako vam se da... kolač je vrlo jednostavan, za ono na brzaka, kad nemate puno vremena, ili vam se najave iznenadni gosti, ili, jednostavno, ne želite gubiti vrime na komplicirane kolače... i priznajem, sve češće mi je ova treća opcija u igri ... istina, kolač treba i ispeći, ali ga se gotovo može smjestiti i u rang onih najjednostavnijih, nepečenih ...