Pitala sam se uvijek, zbog čega me nisu poljubile nebeske usne i ostavile onaj blaženi trag na čelu, pitala sam se uvijek, zbog čega me mjesečev trak zaobilazi i sva pitanja su lomila srce poput duge što lomi nebo poslije kiše.
Gledala sam tvoje oči gdje sam čitala neka imena... neka davna... neka zaboravljena... neka sadašnja, a moje ime je bilo tek na vrhu trepavica, još nije zasjenilo sjaj tvojih očiju i još nije ušlo u tvoj rječnik, još nije dodirnulo tvoje srce, jer je to neispitan teren, a iza nas konkretne gluposti i dalje vitlaju svoj besmisleni ples mrtvaca.
Prelazim preko neprolivene suze što je zasjala u oku ovog jutra, prelazim put koji od jednog mozaika stvara sliku tebe i mene.
Kako?
Možda jedino tako, kad prijeđeš rijeku bola shvatiš, da se živi i umire od usana, a srce opet preskače svoje poznate ritmove.
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN 978-953-7673-60-4
Sva autorska prava pridržana.
Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
ova svjećica nije vezana uz objavljenu pjesmu, već je postavljena u spomen na 26.11.2015. kad je dušica moje Šuške otišla u Nebo i ta svjećica će stalno gorjeti na svakom postu, kojeg budem objavljivala, dok u naš dom ne dođe nova malena curica