Uvijek sam mislio da sam nezamjetan, samozatajan. Do jučer.
Jučer sam se u pekari dvoumio oko jednog kruha, je li to taj ili nije, kad mi prodavačica kaže: "Da, mislim da ste taj uzeli."
Kad? Nije me bilo ovdje već mjesecima.
"Po ljeti, s biciklom ste dolazili, ne?"
Ili je cura zaljubljena u mene kad pamti takve detalje tako dugo ili ipak ostavljam snažan prvi dojam.
Ili je to kaj sam cijelo ljeto, svaki dan, tri puta dnevno, dolazio u pekaru i pozdravio sa: "Bok, ja sam tu s BICIKLOM."
Jebiga, treba se potrudit za karizmu.
Još kad bi me sve te prodavačice iz pekarnica i diona prestale oslovljavati sa vi...
S ovom jednom iz dione imam praktički rat. Uvijek buntovno pozdravim s bok, odzdravim s bok, oslovim sa ti, provociram: "Kak si tak sigurna da je to žuti grejp a ne crveni?" (jer sad u dioni važu na blagajni... a cijena grejpa je ista bez obzira na boju - pa to onda meni jako smiješno). Al neda se ženska. "Izvolite. Je li to sve? Hvala i doviđenja." Kao da me prvi put vidi.
Možda je to zato jer u dionu ne idem s biciklom.
Ovo zapravo nema smisla.
Post je objavljen 22.02.2012. u 16:05 sati.