Usamljen starac prolazi gajem
skrivenim u oku čudesnim sjajem.
Nogu pred nogu
kroči polako;
Nekako tužan; K'o da je plak'o.
Gledeć ga tako, kraičkom oka;
Tihog k'o sjena; Mršava, visoka,
pognutog malo;
Vremena znak.
Kao da broji težak korak.
U istom kaputu zimi i ljeti,
kao da se vremenu sveti!
I k'o da čujem
hrapav mu glas;
Tražite ljudi u Boga spas!
Kan' te se ludosti ovoga svijeta:
droge, letenja, Interneta.
Kan' te se ljudi:
rata, bordela, požude, bluda
i golih tijela!!
U jednom trenutku
oko mi skrene
za vitkim strukom mlade žene;
Gledah u grudi razigrane,
bujne, prkosne,
da pamet stane.
Okrenuh glavu u jednom trenu;
Gledah je vitku…K'o salivenu!!
A starac zamače
za cvijetni žbun
slijedeći uporno svoju sjenu.
Zorislav Vidaković
Post je objavljen 07.02.2012. u 20:43 sati.