možda sam izgubila smisao za humor
sanjala sam bivše ljubavnike s odrezanom kosom,
dočekivala sam ih širokih zjenica,
a uvijek su me napuštali.
klinci doma su svirali aneurysm,
a ja sam postala osjetljivo tijelo, visoka temperatura, čelo koje se rastvara ispod kose
sve ih pozdravljam, smješkam se kao nikada do sada
ali nemam više što za reći
ni o čemu.
ako pustim da me obuzme
ovaj blues
ove
čudne vizije, teški snovi
možda ću se izgubiti bespovratno.
neću znati da nije sve tako ozbiljno i teško
ja ću zabrijati
da se svega mora držati
do kraja.
vidjela sam te samo u obrisima, kosu bradicu i smješak
i u sebi sam te dodirivala samo u obrisima
svela sam te na nešto platonsko i nježno
svako je bolesno sjećanje sada mekani jastučić punjen jadima, ručno zašiven, dio moje prtljage, koju ću nakon nekoliko godina jahanja početi ostavljati
kao poklone
svojim prijateljima
da me se sjećaju
ako išta shvate.
samo si se vratio u prošlost, odjednom, u ravnici
vidiš da tamo nije samo pakao.
tamo se i otpušta od bolesti
samo je bitno
malo manje željeti.
pustiti se
i računati da će duša ostati.
kad razmišljam o nama, sve je užasna ezoterija.
koračali smo skroz visoku travu, visoku i smeđu,
ti si bio još pijan ili možda samo mamuran i bolestan,
recitirao si mi antića dok si išao za mnom, oči su ti bile mandarine,
one stvari koje si toliko puta ponovio u glavi, koje su se tetovirale.
postoji to sve što ti pulsira između očiju, ono zbog čeg živiš,
ako uopće živiš zbog ičeg.
znam da postoji to sve što osjećaš dok hodaš iza mene i sudaraš se s mojim nogama,
nikada ništa nije bilo slučajno,
ne postoji slučajno
visoka smeđa trava, izgubljeni predjeli, naše žute ruke, koje se vode.
sve znam.
znam na koji bi način volio propasti, znam za kakvog bi dana volio umrijeti
sve.
ono iz utrobe, što te jede
i ono iz srca što te štiti, ili je oduvijek bilo
obrnuto.
kad razmišljam, uvijek znam je li hladno, stakleno, suspregnuto ili toplo, vruće, ljepljivo,
koji se dodiri podnose
a što prelazi u sliku
jer se ne smije dotaknuti
da se ne razbije
da ne omekša tijelo, da se ne savije
da ne promijeni boju, oblik
da ne postane dijete, beba, fetus
znam na kolikoj smo udaljenosti i kakve izraze lica imamo
držiš li me s leđa
ili se spajamo nogama, zabijam li glavu negdje ispod tvog vrata i žmirim li
dok mijenjam frekvencije.
sve su se tri ljubavi počele pretapati, jedna kroz drugu, ljiljani makovi čirokane polomljeni ritmovi maternice čudni uzvici čudne grimase i čudna
poezija
tko je tko? ili sam to samo ja sebe
nalazila
možda zapravo nikada nisam ni voljela?
uvijek sam mislila da ljubav sve poruši i pomete
što ako se gradi?
nikada nisam vjerovala u hod prema gore
uvijek se išlo na dno
i kako da me se razuvjeri?
ako neću ni gledati?
više ne znam
što je hrabrost.
pjesme su previše loše
ili ni nisu pjesme
nego loše meditacije,
ali bolje i to od novogodišnjih odluka.
sve što odlučujem, postoji oduvijek
čestitat ću ju samo tebi:
da, ovo što ti se obraća, to sam, nažalost, ja.
na svu sreću, već čitavu vječnost pišem poeziju, a ona je poznata po tom što
ništa ne traži
i ništa ne očekuje
prskalice
enter
lom
eto ti, volim te do kraja ove neke kože koju sam nekad imala, a sada...
doba vodenjaka, aleluja, ravnica,
puno je načina da se kaže sve
da se ne kaže ništa
da kažem ja! i
ipak preživim
usprkos tamnici pisanja
Post je objavljen 09.01.2012. u 22:03 sati.