|
možda sam izgubila smisao za humor
sanjala sam bivše ljubavnike s odrezanom kosom, dočekivala sam ih širokih zjenica, a uvijek su me napuštali. klinci doma su svirali aneurysm, a ja sam postala osjetljivo tijelo, visoka temperatura, čelo koje se rastvara ispod kose sve ih pozdravljam, smješkam se kao nikada do sada ali nemam više što za reći ni o čemu. ako pustim da me obuzme ovaj blues ove čudne vizije, teški snovi možda ću se izgubiti bespovratno. neću znati da nije sve tako ozbiljno i teško ja ću zabrijati da se svega mora držati do kraja. vidjela sam te samo u obrisima, kosu bradicu i smješak i u sebi sam te dodirivala samo u obrisima svela sam te na nešto platonsko i nježno svako je bolesno sjećanje sada mekani jastučić punjen jadima, ručno zašiven, dio moje prtljage, koju ću nakon nekoliko godina jahanja početi ostavljati kao poklone svojim prijateljima da me se sjećaju ako išta shvate. samo si se vratio u prošlost, odjednom, u ravnici vidiš da tamo nije samo pakao. tamo se i otpušta od bolesti samo je bitno malo manje željeti. pustiti se i računati da će duša ostati. kad razmišljam o nama, sve je užasna ezoterija. koračali smo skroz visoku travu, visoku i smeđu, ti si bio još pijan ili možda samo mamuran i bolestan, recitirao si mi antića dok si išao za mnom, oči su ti bile mandarine, one stvari koje si toliko puta ponovio u glavi, koje su se tetovirale. postoji to sve što ti pulsira između očiju, ono zbog čeg živiš, ako uopće živiš zbog ičeg. znam da postoji to sve što osjećaš dok hodaš iza mene i sudaraš se s mojim nogama, nikada ništa nije bilo slučajno, ne postoji slučajno visoka smeđa trava, izgubljeni predjeli, naše žute ruke, koje se vode. sve znam. znam na koji bi način volio propasti, znam za kakvog bi dana volio umrijeti sve. ono iz utrobe, što te jede i ono iz srca što te štiti, ili je oduvijek bilo obrnuto. kad razmišljam, uvijek znam je li hladno, stakleno, suspregnuto ili toplo, vruće, ljepljivo, koji se dodiri podnose a što prelazi u sliku jer se ne smije dotaknuti da se ne razbije da ne omekša tijelo, da se ne savije da ne promijeni boju, oblik da ne postane dijete, beba, fetus znam na kolikoj smo udaljenosti i kakve izraze lica imamo držiš li me s leđa ili se spajamo nogama, zabijam li glavu negdje ispod tvog vrata i žmirim li dok mijenjam frekvencije. sve su se tri ljubavi počele pretapati, jedna kroz drugu, ljiljani makovi čirokane polomljeni ritmovi maternice čudni uzvici čudne grimase i čudna poezija tko je tko? ili sam to samo ja sebe nalazila možda zapravo nikada nisam ni voljela? uvijek sam mislila da ljubav sve poruši i pomete što ako se gradi? nikada nisam vjerovala u hod prema gore uvijek se išlo na dno i kako da me se razuvjeri? ako neću ni gledati? više ne znam što je hrabrost. pjesme su previše loše ili ni nisu pjesme nego loše meditacije, ali bolje i to od novogodišnjih odluka. sve što odlučujem, postoji oduvijek čestitat ću ju samo tebi: da, ovo što ti se obraća, to sam, nažalost, ja. na svu sreću, već čitavu vječnost pišem poeziju, a ona je poznata po tom što ništa ne traži i ništa ne očekuje prskalice enter lom eto ti, volim te do kraja ove neke kože koju sam nekad imala, a sada... doba vodenjaka, aleluja, ravnica, puno je načina da se kaže sve da se ne kaže ništa da kažem ja! i ipak preživim usprkos tamnici pisanja |