Jutrom ću te ljubiti
neka noć pati
u svojoj rupi
ja ću te razdaniti
razvedriti usne tvoje
dok se meškoljiš
grijat ću ti ramena
dahom sunčanim
ti ćeš me pitati
bunovna za vrijeme
i koliko ga još ima
za nas zaljubljene
hoće li prsti izdržati
lutanje kroz kosu
milovanje leđima
golotinju istine
da ne možemo više
jedno bez drugog disati
kad su nam pluća puna duše
jutrom ću te ljubiti
neka noć pati
u svojoj rupi
ljubit ću te na svjetlu svetu
lice da ti gledam
dok me moliš da te volim
duboko do srži
gdje si žena bila
u rosi bijele magle
izgubljena.
Duško Babić
Post je objavljen 06.01.2012. u 15:11 sati.