Danas sam jedno šest puta jeo, ali manje količine, onako pomalo, da se gospodin želudac privikne na ideju da neće više biti onolikog unosa hrane, nisam se usuđivao stati na vagu, ali mislim da sam nabacio koju blagdansku kilicu. Još malo i opet ću počet šetati trbuščić. Ali to je tako, zato i postoje ovi dani, da se ljudi osjete dobro i veselo. I stvarno su dobri, sve jedan bolji od drugoga, preko dana fino papaš, navečer izađeš, pa se družiš, veseliš, nazdravljaš, hm, ima već nekoliko dana da se nisam nakrmačio, ne znam što bih rekao, ovo nije samohvala ovaj put, nekako sam čudan sam sebi. Počeo sam misliti o tome što radim i kako se ponašam i bojim se sam sebe, ovo mi je totalno nepoznat teren. Svaku riječ koja mi izađe iz usta bi najradije uzeo i pojeo da je nitko ne čuje, jer mi sve izgleda nekako sirovo i bezveze, kako već može biti kad glupa seljačina shvati da je glupa seljačina, pa se sve nešto upinje da bude pametniji. Ma nema smisla da bulaznim o više o tome, a i ovdje drobim bezveze. To je ono što je potrebno, sigurnost, to čovjek treba iz sebe nekako izvući, a kako, kad moraš prvo sam sebi priznati kakav si u odnosu na svijet. Ocjena baš i nije neka i što sad, moraš raditi na sebi da budeš bolji, vjerovati u sebe, pitanje je samo kako i koliko, jer u svemu mora biti mjere. Ma treba samo živjeti, ovakva razmišljanja nitko normalan nema.
Post je objavljen 26.12.2011. u 21:14 sati.