135 GODINA OD ROĐENJA:
VLADIMIR NAZOR (1876. – 1949.)
SANJE
Jest! Zato sam tu
Da njivu nam svu
Sad pokrije čarobna granja,
I dušu da sivu,
Ko zlatom kadivu,
Prepletemo nitima sanja.
A tužan, tko nema
Još kuta gdje dr'jema
Bol iz kog ta žica se suče,
Pa dušu što hlepi,
Što bjesni, što strepi,
Zemaljskijem drumima vuče!
Jest, za nas je san!
Jer sanja je dan,
A java je noć što nas mori,
Noć koja će minuti,
Kad posvud će sinuti
Sjaj sunca što u snu nam gori!
O, duše vi žarke,
Sve prastare varke
Iz vašijeh ograda ganjajte!
Visoko se propnite,
Na zv'jezde se popnite,
I sanjajte, sanjajte, sanjajte!
NJEZIN SAN
Ona je htjela u noć tihu, snenu,
Sa šljunka što sav blista od bjeline,
Da odrežem dv'je plahte mjesečine,
Pa da ih stavim na postelju njenu.
I ona htjede, od sunčane trave,
Sa koje sjaj se nije nikad sruno,
Da pravim jastuk mekši nego runo;
Pa da ga metnem ispod njene glave.
Sad spava. Sanja. - A ja dugo stojim
Uz nju. Bl'jedim. Znam čega se bojim.
Oda sna toga kad se ona prene,
Prepoznat nikog ne će. - Pa ni mene.
Post je objavljen 18.12.2011. u 01:01 sati.