Nekim stvarima nikad kraja.
Odselila sam se u Zadar sa 6 godina.
I odrasli i djeca dugo su me tretirali kao outsajdera, a djeca su me još k tome i tlačila.
No ako me nisu poznavali, bila sam sasvim sigurna. Dok ne bih progovorila.
Nisam pričala kao tata, a s laganim bodulskim naglaskom. Nisam pričala ni razvučeno kao zagrepčanka.
Mislila sam da držim srednju vrijednost dosta dobro dugi niz godina.
Nažalost, ono što sam ja smatrala pravilnim izgovorom i naglašavanjem a la spiker
nekako se uvijek tumačilo kao "zagrebački".
I tako sam godinama vodila potpuno iste razgovore s mnogim različitim ljudima i
njihovo mišljenje o meni odmah bi se promijenilo i smatrali bi me fureštom.
Odselila sam u Zagreb, sa zadarskom osobnom. Povremeno bih vodila onaj
isti razgovor s ljudima,ali puno rjeđe nego prije. Zaboravila sam ga i opustila se.
A onda sam promjenila osobnu.
Mjesto rođenja: Zagreb. Prebivalište: Zagreb.
"Studirali ste u Zadru?"
"Ne , ja jesam iz Zadra."
I onda,bez greške i bez trena zakašnjenja, opet isti prokleti razgovor.
Petak, kava u centru, dvoje kolega.
Kolega: Ti si iz Zadra? Ma daj! Pa uopće nemaš naglasak.
Ja : Moja mama je iz Zagreba.
Kolega: Ovo je lingvistički jako zanimljivo. Jesi li živjela u Zagrebu?
Ja: Do šeste godine.
Kolegica. Jesi li se htjela razlikovati pa si zato pričala sa zagrebačkim naglaskom?
Ja: *ljut pogled*
Uvijek sam govorila književno.
Kolega: Imaš skroz zagrebački naglasak.
Ja (u sebi: Ni blizu tvojem, purger boy.)
Khm, vjerojatno dođe od života ovdje. Kad sam dolje pričam s drugačijim naglaskom.
Ovaj zadnji dio je točan. Kad sam dolje, počnem govoriti sličnije Zadranima.
Ali svejedno mislim da, kad sam u Zagrebu, u sveukupno desetoj godini života ovdje,
ne pričam ko stara zagrebačka frajla.
Jer samo one još imaju zagrebački naglasak.
Post je objavljen 12.12.2011. u 13:03 sati.