Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/sjajoriona

Marketing

Neke stare posvete


SUSRET


Štovanom prijatelju Roku


Ovdi u zatišju svita
di se još po horvatsku zbori
di komin na starinsku gori
i di se u agavu cvita

naša san te prijatelju
horvatsku zborit rič
di vragu umom lomiš bič
utonuv u sunčanu aleju

Neka, ovdi nan je stat
i ovdi nan je mrit
dok se u uri lomi sat i sat

Bog i sriću more nan dat
oli od lovora cvit
a more nas plakat, plakat mat.

Pero Mioč

U Novigradu, 22. rujna 1971.


SONET DRAGOM ROKU


Do sjajnih nam zvijezda treba samo doskok
ali tko će dići svoju tešku nogu
kad u travi na nas vreba ljuti poskok
a nebo ti bliže zemlji nego Bogu

pri dnu našeg stabla leži hladna bradva
a srca se naša njišu kao voće
i sunce nas reže kao britva na dva
a u svakom dijelu traje carstvo zloće

zašto smo se tako približili ruži
kada nismo znali ljubiti ni gristi
ostali smo tako u dolini. uži

kao hladna bedra nerotkinje, čisti
a mogli smo ruže kao žito žeti
da smo znali biti da smo znali htjeti.

Luko Paljetak

Novigrad, 22. rujna 1971.


SONET DRAGOM ROKU DOBRI


Još ćemo mi piti; još ćemo u zoru
teturat pijani puni čarnih tmica
i, krcati mijena, još ćemo u moru
prati grješne noge, miti grješna lica;

još ćemo pregazit mnogu tamnu goru
i proći će zime ledne preko klica;
umuknut će mnogi glasovi u koru
starih prijatelja. Samo jedna žica

na nečijoj harfi još će titrat dugo
i drhtati poput uspaljene žene;
sinovi će naši ljubit nešto drugo,

ali neće biti ni Tebe ni mene.
Mi ćemo tad biti samo neki oci
što su se odali lirici i boci.

Momčilo Popadić

Zadar, 14. siječnja 1972.,
Buffet „Učka“
pri biteru



NESABRANI SONET


Zločesti za vazda, a zauvijek dobri,
vjerujemo malo jer smo puni nade
bjesomučne. Žice, gluposti, ograde
okružuju pamet. Da je biti kobri

sličan, znao bi po čemu otrov mrski
prosipati. Znao bi kako samoća
grkom čini slatka i nedužna voća.
Znao bi kako su i pitomi – drski!

Zločesti za vazda, vješti samo peru,
uljudno nosimo sve te naše križe,
smijemo se ljupko dok nam kožu deru,

pa se mi penjemo – oni idu niže.
A zauvijek dobri, zločesti za vazda,
sjemenu smo nekom barem jedna brazda.

Momčilo Popadić

Zadar, 11. 04. 1986.




Post je objavljen 12.12.2011. u 12:08 sati.