Pred mjesec dana sam čuo kak je jedan lik bio u stanju da nije mogao govoriti ni kretati se, već samo treptati, i napisao je tako knjigu.
Jedini način komunikacije je treptanje, a bojim se da treptanje dozvoljava samo da-ne komunikaciju. Jedan treptaj = ne, dva treptaja = da. Eventualno tri treptaja bi mogla koristiti, ali četiri već iziskuju previše napora.
Pa mi je bilo smiješno kako je takvo pisanje knjige moglo izgledati? Netko je vjerojatno sjedio kraj njega i postavljao pitanja:
- želiš napisati knjigu?
(dva treptaja)
- knjiga bi bila ljubavna?
(jedan treptaj)
- krimić?
(ne)
- pustolovni?
- (ne)
- Sf?
(...)
- glavni lik se zove Marko?
(ne)
- Hrvoje?
(ne)
- Ivan?
(ne)
- Filip?
Bilo mi je smiješno, čak sam skoro i post napisao. Ne zlobno smiješno, samo smiješno. Valjda nije loše svugdje nalaziti razloge za smijeh. Iako ispada pomalo neprilično kada se razlozi nalaze u tuđoj nesreći. Ali i dalje bih rekao da se ovdje ne radi o tome. Iako znam da tom čovjeku sigurno ne bi bilo smiješno.
Nekada sam se bojao šaliti s nekim stvarima… radi loše karme. Kao, vratit će ti se.
Onda sam pogledao stand-up Rickyja Gervaisa u kojem je rekao da se neće ispričavati za svoje šale jer ne shvaća zašto bi postojale neke stvari oko kojih se ne bi smjelo šaliti. Pa čak i ako bile uvredljive. I složio sam se s njim. Iako nisam za uvrede, ili šale na tuđi račun. Uvijek je smješnije na svoj.
Tako sam onda bez problema nakon večere s Dalmatinkom konobaru, koji je rekao da se nada da će nas opet vidjeti, odgovorio: „Ne znam dal u istoj kombinaciji“.
I sad, par mjeseci kasnije, teško da će nas konobar vidjeti zajedno.
A samo mjesec dana otkako sam čuo za knjigu napisanu treptanjem, s mamom igram kombinaciju pantomime-pictionaryja-onomatopeje da bih shvatio što želi reći. I ne pobjeđujemo baš uvjerljivo.
Ali svaki dan bi trebao biti sve bolji score.
Post je objavljen 21.11.2011. u 09:28 sati.