U vrijeme prije vremena, vremena su bila posve drugačija. Nit' je kišilo, nit' je sjalo, ali je svejedno blistalo i grijalo, pletući se samo u duge duge što su se duž svih dužina izduživale.
Sjećaš se, znam, i ti tog vremena ... vremena prije vremena. Zajedno smo lepetavo levitirali leteći - ma ne samo leteći nego lepršajući između dva sjaja, dva bljeska što su se samo za nas spajala u jedan.
Sjećaš se onako kako se samo onaj koji se ne sjeća sjeća, sjećaš se mutno, sjećaš se upitno, sjećaš se sjećanjem čudnim i neuklopivim u današnje tokove koji odavno duž prijevremenskih dužina ne teku.
Pusti da malo proteku, da ispuste patinu, da se promjene iz gusjenice u leptira, pusti da ova falša stvarnost svojim sivilom učini kontrast njihovom sjaju, pa nek' bljesnu i nek' polete ... vidiš li ih sad kako se kondenziraju ... vidiš li nas?
Post je objavljen 17.11.2011. u 17:29 sati.