U mračnoj stvarnosti zagledan sam u mirni plamičak svječice, koju sam jutros, za naš rođendasn, stavio na Tvoj stolić, te evo, večer je, a plamičak mirno plamti, gori, dogorijeva.
Moj pogled tom plamičku njemo, a potom i šaptom govori , snatri, kazuje ' Ti si mi bila s v e ! pa sam u sobi šuteći ponavljam ' Bila si mi sve ´. Sva moja punina srca i duše, TI, tada i zauvijek. Tugujem što meni cijelo vrijeme našega dugoga zajedništva, moja EGO- svijest nije htjela to znati, niti mi dopustiti iskazati, a sada mi to saznnanje bukti jasnoćom, nemilostivo žareći propušteno i nenadoknadivo.
Žižak još malo žari, a ja žurim tom žišku izricati i ponavljati „Ti si mi bila sve. Sva radost, čežnja, srca punina, a sada sam prazan sa srcem u praznom hodu..“ U samoći n a š e sobe, evo moja želja i moje snatrenje još održava blijedi žar i plamsaj žiška malenoga, a punog sjećanja, koji se upravo g a s i - zašto već ? zašto?
Draga moja draga, rado bih da me čuješ. Ipak ponavljam da znaš : Ti si mi bila SVE! Jadan sam što ne nalazim riječi ni načina, kojim bih mogao svu dubinu i obujam mojih emocija iskazati : TI SI PUNINA MOJEGA SRCA !
Materijalistički to jadno blijedo, beznačajno zvuči. ' Bila si mi sve ', a ta rijeć SVE je samo slutnja cjeline osjećaja.
Materijalni znak bijahu s u z e, no i one su presahle, te suhim očima gledam kako tu, do maloprije, svjetluca tračak žara dogorijevajućeg žiška, meni znaka žudnoga sjećanja, neutažene čežnje i dozivanja : „ Draga čuj ,nema Te, pa sad u mrak, ali malenom plamičku tom, a toplomu pogledu Tvom, snatreći vapim šapćući : „ Ti si mi SVE ! Bila i ostala moje SVE !!
Domoljubac - Zvonimir Tomac
Post je objavljen 23.10.2011. u 16:12 sati.