U mome svijetu umrle su boje, odavno nestale.
Polako u prošlosti punoj bola izblijedile. U meni više nema boja, sve je samo crno, crna praznina. Moja duša više ne poznaje čari života. Samo duboka crna tmina.
Želim reći mnogo no riječi mi gube na snazi. Uvijek sam bio jak na riječima, mogao sam napisati stvari koje bi svakoga zadivile, stvari koje bi svakoga taknule... Jer ja sam bio osoba koja je mogla svakoga taknuti... No onda su došli oni dani. Kada je bol poprimila drugo lice, i depresija i tuga kada više nisu bile samo inspiracija za pisanje i navika. Počele su me mijenjati, ubijati.
Kao da gledate sliku na kojoj je toliko različitih boja, poput slike na kojoj je lijepo modro nebo, sive visoke planine s bijelim kapama i kristalim ukrasima od leda. U podnožju planine maleni puteljci koji vode do malih kuća, male crvenkaste kućice koje i samim izgledom nude onaj osjećaj topline koji se osjeti u domu punom ljubavi.
I okolo su pašnjaci i nepregledne šume. I ta slika bila je moj san. Moj svijet. Tamo gdje sam sjedio u svojoj mašti, tamo gdje sam pisao stihove u ljubavi, tuzi i samoći. Tamo gdje sam imao sve lijepo za sebe i osjećao se sigurno, smireno.. Ta slika, izgubila je boje. Kao da je netko ispio život iz njim. I dalje se vide njene ljepote. ali kuća više nije topla, izgleda tako tužno, šume tako duboko i crno, puteljci kao da vode daleko u nepregledno sivilo, tamu. To je svijet u kojem živim, to je svijet koji je izgubio svoje boje.
Dopustio sam to, izgubio sam. Sebe, svoj svijet, svoje srce.
Dio po dio skupljao sam razderanu sliku, spajao krajeve, poput puzli.
Gledao sam u tuzi što ostalo je od mene. Gledao i plakao. Kada sam napokon shvatio koliko sam izgubio.
Vjerujte mi kada vam kažem, najgore što možete izgubiti je sebe.
I kada ležim i šećem svijetom svoje mašte. Vrtovi ruža više ne cvatu, i mirise me ne obmame. Samo bijele ruže i crno im trnje, samo sivo nebo i hladni vjetar.
Više nije lijepo, no još uvijek je to svijet koji sam ja stvorio, moj svijet.
Povlačim se duboko. Tamo gdje tama sniva i gdje se ne čuje ništa osim usamljen i izgubljenih duša plač. Tamo ću i biti. Jer ne mogu više podnijeti svijet u kojemu je sve izgubilo ljepotu, sve izgubilo čar. Svijet u kojemu sunce nema svoj sjaj.
Srce držim u rukama, i želim ga nekome dati. No sjetim se ljepote koju sam imao, sjetim se koliko sada patim.
Vratim ga u sebe, duboko u svojoj tami.
siva krv mojim venama teče, bolje da smo sami.
Ležim, sanjarim o bojama u svome svijetu. Zelenoj travi i pašnjacima što miriše, nebu modrom što na more liči i nepreglednoj šumi koja svira svojim starim granama, maše mi krošnjama.
Sanjam... da sam daleko...
Negdje.. gdje je ljubav blago a zlato samo zlato.
Negdje... gdje ljudi ne lažu, gdje ne ispijaju živote iz drugih. Gdje moj svijet imao bi boje...
Sanjam da živim drugačije... ili umrem ovako
Post je objavljen 19.10.2011. u 02:47 sati.