(Nazovimo) M. ima 18 godina i ne razlikuje se ni po čemu od drugih mladih ljudi: pun je života, voli izlaziti s prijateljima, zabavljati se, katkada, naravno i malo se ludirati...
Prije nekoliko dana izašao je sa svoja dva prijatelja u jedan od lokalnih kafića u dobro nam znanoj Tvrđi (stara jezgra grada). Kasnoljetna večer, meka i topla, izmamila ih je naposljetku van. Sjeli su na trg, na klupe ispod krošnje stabla koje je nudilo malo dobrodošle svježine. U jednom trenutku se pojavio. Lik koji je tumarao od klupe do klupe i izgledao pomalo komično u tom svom kretanju koje je više nalikovalo posrtanju, nego hodanju. M. ga je ugledao i nasmiješio se. Bez ikakve primisli, onako mehanički, nesvjesno, zbog prizora koji se odvijao pred njegovim očima. Spodoba se iz sjene odmah ukazala pred njim. Pogledala ga s divljim izrazom u očima i zarežala: "Šta se ti smiješ koju p.... m....?!"
E sad, obzirom da M. nije od onih kojima adrenalin navali u šake i koji odmah skaču u obranu svoje povrijeđene muške časti, samo je promrmljao:" Ništa." te pomirljivo spustio pogled, vjerojatno kako bi smirio agresivca i izbjegao tuču. Iste sekunde nakon toga, jedva svjestan noge i strahovitog udarca koji ga je zbacio s klupe na zemlju, u šoku briše krv koja mu se cijedi iz usta. Ne osjeća bol. Samo neku čudnu dezorijentiranost u izmaglici koje čuje svojeg prijatelja koji uspaničeno zove hitnu pomoć. Sljedeće jutro M. je ugledao natečene i podlivene krvlju cijele lijeve strane lica. Ne može pričati od bolova. Ni piti, a kamo li jesti. Ugovorena je hitna operacija čeljusti koja je slomljena na dva mjesta tako da sada praktički visi na licu. Ugradili su mu pločice, doživotni spomen na jedan osmijeh koji se nije smio dogoditi. Postavljen je fiksator za čeljust. I prikopčan je na infuziju koja će ga sljedeća 3-4 tjedna hraniti, pojiti i ublažavati mu bolove. Nakon toga, slijede dugi tjedni oporavka. A jučer je trebao biti u školi, on, budući maturant.
Policija je zaprimila dojavu o zvijeri koja ga je teško ozlijedila. Na osnovi svjedočenja njegovih prijatelja, pokušavaju uhvatiti životinju u ljudskoj koži. Hoće li uspjeti? I kako će ga uopće kazniti? S tri mjeseca uvjetnog s psihoterapijom? Jer, naime, riječ je o mlađoj punoljetnoj osobi.
Prisjetimo se za trenutak onih čiji su mladost i životi tako bešćutno i besmisleno ukradeni. Luke Ritza, ili onog mladića kojeg su na smrt pretukli na cesti nedaleko njegove kuće jer je nosio "iritantnu frizuru", ili pak onog 15.-godišnjeg dječaka iz Vinkovaca kojeg su nogama zatukli neki klinci na putu iz škole... I što smo učinili? Kako smo kaznili male zlikovce? U kakve odrasle osobe će se jednog dana pretvoriti? Kakvu smo poruku poslali njima i ostalim golobradim siledžijama?
Žrtve su, što se države tiče, možda samo dio mračne statistike o eksponencijalnom porastu nasilja među tinejđerima. Tako je i M. za mnoge samo jedan od mnogih. Dečko iz susjedstva o kojem smo čitali u crnoj kronici. "Samo" netko tko jednostavno nije imao sreće. Ali za mene on to sigurno nije, jer M..., M.je sin moje prijateljice.
Post je objavljen 06.09.2011. u 10:26 sati.